beats by dre cheap

"Kad krene onda sve krene...."

Ovo je naziv neke ratne satiricne radio emisije koju sam slusala u Tuzli.
Kolega mi dade knjigu da procitam. Kaze, dopasce ti se.
"Ratni dnevnik '92"
Raznjezila me. Raznjezio me rat.
Iznervirala me. Iznervirali me ratni papci.
Postratni me nerviraju konstantno.
Pocinjem intenzivno misliti da li bih ponovo negdje isla, bjezala.
Do jucer sam imala strasan poriv napustiti ovu mrtvaju. Ruanda, Kanada, Aljaska, Chile... sto dalje - to bolje. Sistem me nervira, danasnja djeca me nerviraju, danasnji roditelji me nerviraju, globalni tokovi me nerviraju... ovaj sumorni nedostatak identiteta, omasovljena pojava koju potpiruju sve ove poslijeratne godine. Raspamecuju ljude. Razvlace im pamet. Zbog nekakvog kratkorocnog sicara. Nema vizionara, nema vise onih sa idealima. Nema ucenjaka, asketa, ludih profesora. Nema sporta. Volimo pobjede, mrzimo poraze - dakle ne umijemo ni sport istinski voliti. Nekakav nadri materijalizam, a sve sitno, jeftino... dusa - sitnica. Lud sistem.
Upijam price o Hakiji Turajlicu rahmetli (subjektivno). O takvim ljudima. Pokusavam ih prepoznati danas. Trazim heroje. Trazim nepotkupljive karaktere. Kad pomislim da bi neko, danas jos uvijek ziv, to mogao biti, govorim naglas pred svima. Ispitujem javno mnijenje. Obavezno i vrlo brzo budem informisana sta ima od materijalnog, u koliko je komisija, u koliko odbora.

Oni rijetki idealisti su ucutkani, degradirani, potcijenjeni.... a mi ostali nezainteresirani.

Nemam ideala. Nemam povjerenja. Mogucnost ratovanja me ne uzbudjuje.

Taha je ljuta sto joj nisam sredila pasos. Kako ce se ona ispaliti, ako zapuca :-)

Ne mari za moje misljenje, onaje odlucila.

I ljudi su mi fakat postali ko kokosi.

TA-HA
http://realupus.blogger.ba
30/08/2016 21:11