TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

20.08.2015.

Da li...?!

„Prema majcinim rijecima, posebno ga je zadivilo jevrejsko postovanje prema pravom ucenju, ne pukom pamcenju i prezvakavanju tradicije, sto je kod muslimana bilo uobicajeno. Medju tijesno povezanim londonskim jevrejskim zajednicama koji su izbjegli uzase Hitlerovog Konacnog rjesenja, djeda je otkrio grupu ljudi koja je, mada su imali sve moguce razloge da ocvrsnu – zbog opstanka – bez ikakve sumnje u sebe ili nesigurnosti, razgovarala o svim vrstama problema, posebno religijskih.

...Godinama kasnije, djeda bi obradovao djecu pricama o Goldenbergovima, kako su on i njegovi gosti ljubili knjige, cak i one koje nisu bile svete; kako su veselo pjevali svoje ritualne pjesme prije i poslije vecere; i kako su otvoreno razgovarali o svemu, od znacenja njihovih obicaja do najnovijihz naucnih otkrica i njihovog odnosa s onim sto je pisalo u Tori. Tu intelektualnu radoznalost dijelili su mnogi Jevreji koje je djeda upoznao dok je zivio u londonskim sirotinjskim cetvrtima, a takve ideje nisu sprecavali ni Goldenbergove niti njihove prijatelje da se mole ili prizivaju Boga priliom obroka ili odrzavanja vjerskih obreda. Djeda je iz kontakta s tim londonskim Jevrejima otkrio kako razmisljanje ne slabi covjekovu vezu sa tradicijom , vec je upravo jaca. To nije ono sto je naucio tokom svog vjerskog obrazovanja u dzamijama u Pendzabu gdje je, kao i mnogi dobri suniti, bio ucen da je sticanje znanja radi znanja bio siguiran znak da je neko skrenuo sa staze koja vodi Bogu.“

 

Da li je ovo razlog zbog kojeg intelektualci Istoka, kada se jednom dokopaju Zapada, pocnu pisati sa takvom gorcinom o Islamu, okrecu ledja i vjeri i tradiciji i sa gadjenjem gledaju na sve iz cega su dosli?!

Da li je ovo razlog sto zene, kada se jednom dokopaju Zapada, pocnu zivjeti ateisticku „slobodu“ do krajnjih granica?!

Da li je ovo razlog za stanje u ummetu?! Za stanje u kojemu vecina muslimana Istoka i Balkana uci napamet Knjigu i ne trudi se shvatiti, primjeniti i zivjeti makar jedan ajet.

Da li je ovo razlog sto bacamo najvece blagodati koje smo dobili, a niti im ne znamo vrijednost, no grabimo najgnusnije sto covjek i covjecanstvo  mogu  iznjedriti?!

 

Lijenost, nedostatak obrazovanja, besposlicarenje, ogovaranje, potvaranje, pronevjera emaneta, formalnosti, neshvacanje, neupucenost, kukavicluk, nipodastavanje, unizavanje, zavist, oholost, zudnja za imetkom/ dunjalukom, skrtost, nedostatak pravednosti, poniznost covjeku, a ne Bogu... nepromisljanje... nisu to nase odlike, niti se po tome danas prepoznajemo, ne...

 

Uskratite covjeku promisljanje i dobit cete nerazumnu zvijer, idealno oruzje za vlastite ciljeve.

  

31.07.2015.

Igre gladi

Volim proteste. Volim strajkove. Volim vanredne situacije. Volim pravednu borbu. I ne mora uvijek biti pametna... dovoljno je da je iskrena i srcana.

Volim i male proteste. Osjecaj da sam svjesna nepravde koja se nekome drugom cini, cini samoj meni da se osjecam bolje. Osjecaj da ste rijetki koji ima osjecaj za bilo kakvu nepravdu dok ostali ispijaju kahve, podozrivo i podrugljivo gledaju iz ljetnjih basti, te uglom usana prokomentarisu...  je lijep.

Volim i velike proteste. Kada mase ponesu. Kada osjetite da niste usamljeni u borbi. Volim osjecaj kad na tren shvatite sve one koji su poginuli boreci se za pravdu. To su trenuci kada nosi cistoca srca. „Igre gladi“ su me, uostalom kao i „Matrix“ sto je svojevremno,  uzele posljednjih mjeseci.  Jucer mi je doslo da kao u filmu dignem ruku i stavim na srce, pa da me kao onog djeda izvedu i ubiju. Doslo mi je i da zvizdim onu sojku rugalicu. Svejedno sto niko ne bi shvatio.

Volim osjecaj da nesto radim, da ne sjedim. Volim osjecaj kad stojim naspram negativaca i zulumcara svih vrsta fizicki, ne samo duhovno.

Mnogo je lijep osjecaj razmisljati. O sebi. O drugome. O narodima, drzavama, svijetu, ekonomiji, politici. Ne znam kakav je osjecaj iskljuciti se, ugasiti medije, prepustiti se bureku i kahvi i danas uzivati, za sutra vec nije vazno. Ne cijenim taj osjecaj i ne pokusavam.

Volim osjecaj kad se mase osvjestavaju i pokazuju svoju moc, a elitice ustrte i barem za tren pomisle da nista nije sigurno ni vjecno. Ni mi, ni oni, ni bilo kakav poredak i stanje.

 

Volim borbu za pravdu u svim oblicima.

 

30.06.2015.

Ramazan i...

... vazda ista sjecanja :-)

15.04.2015.

Dekade

Zašto ljudi misle da samo društvo ljudi liječi?! Zar nas ne mogu i razboliti?! Zašto bi društvo bilo poželjnije od osamljivanja? Ili obratno?!

Zar nismo različiti?! Zar terapija svima treba biti ista?!

Neki dan podijelih život na dekade. Vrlo je djeljiv tako. Svaka dekada bitno različita od druge. I ovo je nekakav prag, a ja ne znam šta me čeka u narednoj. Nisam se zasitila samoće iz ove zadnje. Nisam se poželjela ljudi. Gore je još. Ne prepoznajem ljude. Ne dijelim i ne primam ništa. Volim tišinu više nego ikad. Strpljenja sam vazda imala za slušati, ali se sve više isključujem. Slušam, ne čujem. Sve mi je distancirano, teško dokučivo i nevažno. Samo me pristojnost drži da ne lutam pogledom. I to se dešava. Čak se i ne izvinjavam. Ljudi ne primjećuju ili foliraju. Nastavljaju kao da slušam.  

I dalje pravim bajku od svojih kvadrata. Zamišljam lampe, fotelje, trske, ćilime. I ne dam nikom da mi donese ulicu unutra. Ne dozvoljavam bezakonju na moj otok. Ne dozvoljavam ni njenoj kameri. Smišljam način kako da utišam lavež koji čujem u daljini. Sita sam ga.

I dalje živim kako osjetim i mislim, makar ne bilo po volji.....

24.03.2015.

Kompleksasi, slabici, manijaci i ostale podvrste neljudi

Ne moze biti insan onaj koji udara nogom bilo koga ko lezi na podu. Dalje od toga i ne razmisljam. Koliko god statistika govori o porastu broja stanovnika na zemlji, broj ljudi ga ne prati.  

23.03.2015.

...

„On me je naučio da ovdje živjeti nije dovoljno da bi se postalo ovdašnjim. Podučio me je gledanju ovdašnjim očima, mojoj historiji, jeziku, mome identitetu. Naučio me je da volim ovo ovdje, da budem pomirena sa svojim identitetom. Naučio me je da pomirljivošću sa svojim identitetom ne budem dušmanin drugim identitetima, da pribjegavajući vlastitoj ugnjetenosti ne ugnjetavam druge. Podučio me je nadi. Naučio me je da izrazim misli i osjećanja koja sam naslućivala, a nisam ih bila svjesna, kojih sam bila svjesna, a nisam ih uspijevala pretvoriti u riječi. „Oprobat ćemo se u onome što je teško. Odabrat ćemo da budemo na strani čovjeka i života, a ne na strani tiranije i tiranina“, rekao je. „Doživjeti tiraniju ne daje ti za pravo da i ti budeš tiranin.“ Jako sam ga voljela.“

 

„Izgubljena riječ“ O.B.

17.03.2015.

Trenutak...

Neocekivan trenutak. Nikad ne zastajem, nikad ne pokusavam upiti, zapamtiti, urezati za vremena koja dolaze. Mozda njena ljepota, nenadana velicina kada se prosula po krevetu, osmijeh zbog nekakvog sna i zaborav sta sve moze u budnom stanju. Zastala sam u pokretu i gledala. Pomislila da je ovo milost. Pomislila da sam sretna. Pomislila kako tek mozemo biti sretne samo ako zapamtim sta sada osjecam. Samo da mi slika ne pobjegne kad se probudi i iznervira me u milisekundi. Pogresnim pokretom, djecijim budalastinama, provokativnim odgovorima.

Samo da zapamtim koliko je volim i ne zaboravljam kad je budna.

05.03.2015.

Marginalije ili ne?!

Teska situacija u firmi. Kasne 3 plate. Nitko se ne buni. Sindikat donese odluku da zbog teske situacije i kolege ove godine dobiju novac  kao i kolegice.

REVOLUCIJA!!!

Kolege su se vrlo glasno pobunile i odbile novac. Kolegice su vristale i branile zivotom simbolicnost 8. Marta. Kolegice ne zele da se omalovazava medjunarodni praznik za koji su se zene krvavo izborile. Dace iz svog dzepa svim kolegama kojima je tesko, ali tog dana nijedan muskarac nece dobiti hediju kao zene. Zene hoce u kafanu!!!

NECE SE IZJEDNACITI MAKAR NA OVAJ DAN  I NECE NIKOME DOZVOLITI DA SE UNISTI 8. MART!

I tako...   Teska situacija u firmi. Kasne 3 plate. Nitko se ne buni.

04.03.2015.

Optimisticno, not...

Voljela bih veselo i lezerno gledati na sve, ali sam odustala.

Danas sam posjetila jednu respektabilnu drzavnu firmu.

Slucajno znam kako idu stvari tamo posljednjih 15-ak godina.

U nekom prelomnom poslovnom trenutku, vecina uposlenika je zbog transformacije firme dobila otkaz uz extra otpremnine, a ostali su direktori i sefovi da odrzavaju ono malo djelatnosti.

I dalje su imali kakvu-takvu reputaciju.

Danas...

Ulazim i docekuje me portir bez zuba i rijeci.

Upucuje me na balavca koji vrlo nepravilno govori, umeksava sva slova sa kvakicama i ni slucajno me ne persira. Ima sladak svijetlo plavi dzemper, sminkerski shal oko vrata, sat ko pola moje glave, telefon k'o pola mog auta i pusi Malboro. Bivsa kancelarija covjeka kojeg sam posjecivala sa strahopostovanjem svih proteklih godina sad je prljava. Utelefljena. Zamlacena. Skupi cilim je pun fleka, od hrane, blata i cega sve ne. Moja nana rahmetli bi rekla da je ulojen.

Dva cekera bacena na pod izmedju mene i vlasnika stola.

Nekakve hrane kojom me taj sa omeksanim slovima uporno nutka. Sa potcjenjivanjem mi spominje familiju, o mom ocu govori kao da su negdje skupa napasali sitnu, a i krupnu stoku. Mogu ga roditi, a moj otac mu moze biti djed. Pokusavam odrzati gram dostojanstva sa tim nadobudnim papkom, medjutim, ne uspijeva mi. Okrece mi uredno ledja da pojede svoju dnevnu dozu pite dok ja cekam, bez obzira sto sam se najavila. Drustvo mu pravi djevojka koja pokretom glave prema meni valjda pita „Ko je ova?“... kao da me nema. Objasnjava joj da sam od onog... strasno!!!

Raspitujem se poslije cija su djeca, jer... znam za dogovor da se zaposljavaju djeca direktora kad se ovi penzionisu.

Pedigre njih oboje je shokantan. Stare, ugledne porodice iznjedrile su dva ohola papka. Djecu ciji su im ocevi ostavili u naslijedje radna mjesta – BEZ IMALO ZASLUGA, osim porijekla i prezimena koje im ne pristaje.

Nimalo stida i sa pogledom „STA JE?! MENI OVO I PRIPADA!!!“

Pomislim na svu omladinu koja se skolovala, trudila, ciji su roditelji mukotrpno radili da im dijete ima visoke skole da moze do hljeba sutra doci. Pomislim kako im svakodnevno govore da ne vrijede i da za njih nema posla.

 

I zaista nema. Dok zaposlimo sve ove nadobudne, nekulturne, sirove, ohole, ljigave, nepristojne seljacice, babine sinove i kceri, dobra djeca ce truhnuti i osjecati se manje vrijedna sa svojim odgojem i postenim skolovanjem.

Bljak nam je drzava. Bljak nam je vlast. Bljak su nam institucije.

A, najbljak su nam ljudi koji danas peglaju straznjice u tim kancelarijama.

I, nema duznog postovanja izuzecima, jer ne mislim da uopce ima izuzetaka i da je netko uposlen bez stele.

  

13.02.2015.

fluid

Ne zalim za blogom. Ne zalim opcenito za prosloscu. No... tesko mi je zbog privatnih poruka. Ponekad svratim tamo da procitam ponovo kako ljudi mogu biti dobri... kako je uvijek bilo i bice dobrih ljudi... s nekima sam izgubila kontakt (i to prihvatam mirno), ali mi nekako bude zao... voljela bih cuti da su dobro, da su sretni...

Nekad odem da se igram sa privatnim porukama. Kliknem na neki period i citam prepisku samo sa jednom osobom.

Danas sam se vratila u period prije 7 godina i 5 mjeseci.

Uzivala sam... i onda... i danas...

02.12.2014.

Cudno...

"Čudno je kako vidite neke ljude da se čuvaju od harama u hrani i piću, a istovremeno ne suzdržavaju se od vrijeđanja i kaljanja časti drugih ljudi, bilo živih ili mrtvih, ne obaziru se na ono što govore."

Šejh Selman el-Auda

21.11.2014.

"SAPUCEM TI KAO TERORISTA"

„Uvijek sam mislio da zena ima one suptilne umne i dusevne osobine, koje su je cinile nadmocnijom u odnosu na muskarca. Ali, tankocutna zena koju obozavam je sada nestala, i ustupila mjesto zeni koja misli da je njen najveci cilj da sto vise lici na muskarca – u odijevanju, glasu i djelu.

Svijet je iskusio mnoge tragedije, ali, po meni, najveca tragedija je sadasnja ekonomska situacija, koja je zenu okrenula protiv muskarca, i one u mnogo slucajeva uspijevaju zauzeti njegovo mjesto u poslu i industriji. Rastuca tendencija zene da zasjeni muskarca je znak propadanja civilizacije.“

Nikola Tesla


Odlicna knjiga! Ma sha Allah. RIjetko naidjem na stivo koje se jadno ne pravda, ne uvija, ne mijenja islam kako jadno misli da bi nekome apsolutno nemoralnome i bezvrijednome odgovaralo, vec govori kako jeste... pa ti vidi sta ces!

Kada bismo imali vise volje, hrabrosti i dostojanstva da govorimo ono sto jeste, orjentalisti bi izgubili i volju, i posao, i smisao svog visevjekovnog, suptilnog blacenja Islama i izvrtanja cinjenica.

Mubarek vam petak i pocastite se ovom knjigom... slobodno :-)

06.11.2014.

...


Okruzena onima koji  znaju, najvise, najbolje i sve, nostalgicno pozeljeh drustvo onih koji su u potrazi za znanjem.

04.11.2014.

Ljudi....

Moje pamcenje je cudno. Kratko. Selektivno. Imam rupe u sjecanaju, u proslosti. Prazan prostor. Oslanjam se na sjecanja drugih ljudi. Nekad, kad pricaju, ne prepoznajem nista, ama bas nista. Losih stvari se uopce ne sjecam. Slusam o sebi, o drugim ljudima i opet zaboravljam. Rijeci mi ne znace nista. Prepricavanje onog sto sam zaboravila me zamara. Zaboravila sam s razlogom.

No, ta potisnuta ili izbrisana sjecanja mnogo govore o ljudima koji ih se sjecaju.

Obicno se ne ukljucujem i ne slusam pazljivo o detaljima. Posmatram covjeka koji govori i ono o cemu govori. Nacin na koji govori. O meni u proslosti. I znam... tako ce govoriti o meni u svim vremenima, tako ce govoriti o svim drugim ljudima. I tako taj covjek o sebi govori. I to mi znaci, i to najvise pamtim. I ta sjecanja traju.

Okus svakog insana u meni traje i nikad ne blijedi. Mozda ne znam sto smo zajedno prozivjeli i koje godine, ali znam tacno kako djeluje na moju dusu i sta mogu ocekivati od takvih insana, u proslosti, sadasnjosti ili buducnosti.

Rijetki cute i rijetki su nepredvidivi.

10.10.2014.

Dova

"Gospodaru moj, učini prostranim prsa moja i olakšaj zadatak moj, i odriješi uzao sa jezika mog da bi razumjeli govor moj."


 (Ta-Ha,25-28)

18.09.2014.

Ljubav

Nekad mi zivot izgleda kao vakuum ispunjen onim baloncicima od sapunice. Prenapucen od ljubavi. Ti baloncici se sudaraju, sjedinjavaju, odbijaju, ali svi idu gore. A ja ne skacem veselo s jednog na drugi pokusavajuci dosegnuti nekakve visine. Vise migoljim stijesnjena izmedju njih i u smrtnom strahu da neki ne probijem. Ne unistim. I ne disem da ne bih taj savrseni svijet ljubavnih baloncica srusila nenamjerno, nesvjesno i nespreto. Samo zavrnem ovu bolnu siju i gledam. Ljubav. I plasim se, jer znam kako je sve krhko. Od sapunice. I kako od tih njeznih baloncica u prelijepim bojama mogu vrlo lahko postati samo razasute i nevidljive kapljice tekucine.

Frustracija je to...

16.09.2014.

Mentalno silovanje

Svaka predizborna kampanja me uznemiri. Duboko. Sticajem okolnosti i protiv svoje volje, godinama sam bila uvucena u te igre. A, samo zato sto disem jos uvijek i naravno, pamtim, moji shokovi s godinama postaju sve veci.

Jutros sam malo prikunjala u autobusu i probudih se na nekakvo kocenje. Kroz prozor je, direktno u mene, buljio lik. Poznat. Prepoznao je i on mene, s te plakate. Nakon 17 godina. Kontala sam da jos sanjam, da je nemoguce, da nismo toliko dosegli dno... ali, onda su se pocele redati... sve jedna iza druge, ogromne i sve gledaju u mene. I ja sam uzvracala. Hrabro. Nisam skretala pogled. Gledala sam i ja njega. I sve sam mu pogledom rekla. Da znam. Da se sjecam. Da se moze prodati masama blesavim, ali meni nece. Moze me samo ubiti ili mi odstraniti mozak, pa da zaboravim ko je.

I tako ja za svake izbore. Ispricam se sa plakatama i svega im se nagovorim. Sanjam ih uvece.

Nekad pozelim da ih nikad nisam poznavala. Da nista ne znam. Da onim smijesnim parolama ispod njihovih karikatura vjerujem kao dijete ili vecina Bosanaca i Hercegovaca.

Nekad zalim sto krajem onih davnih devedesetih nismo postavili sve ljude na njihovo mjesto. Sto nismo napravili normalan poredak. Papak tamo, posten seljak ovamo – ali i dalje seljak, lopov tamo, zlocinac tamo, intelektualac tamo i sve tako.

A, najveca nocna mora mi je sto sam pustila. I cutim sve vrijeme. Sto nisam nista ucinila i sto je moj krajnji domet svadja sa plakatama na kojima se kochoperi nekadasnji sljam, bestidno i bezobrazno skoro 2 decenije. Sva se preznojavam sto znam i sto sam pustila.

A, kad ih ponovo izaberemo, napokon zaspim mirno do slijedecih izbora. Prihvatim „sudbinu“ i dopustim da mi lik „tacka, zarez“ kroji zivot. Sta ja tu mogu promijenit?! Nista... dace Allah da se to samo od sebe oCera, pritvori, zatvori, osramoti... i tako sanjam 20 godina i skupljam cireve i dijagnoze. Neka... i da je gore, zasluzila sam!

10.09.2014.

Mi, djeca

Kada se sve utisa. Kada insan prestane da zeli od ovozemaljskoga. Konja i princeva, ladanjskih kucica i pjeskovitih obala. Kada insan bude zadovoljan mirom u sebi i oko sebe. Kada se godine slegnu i zivljenje u njima. Kada se pogled smiri u sebi i na sebi. Kada se oci spuste u krilo i pogled mu postane siri nego ikad.

Tada mirni insan pocinje da shvaca. Da je sve bilo idealno, savrseno i kako treba. Da je svaki korak bio savrseno isplaniran bas za ovo stanje. I da je ovo stanje sigurno djelic savrsenog plana za neko buduce. Svaki trenutak proslosti, sadasnjosti, a i buducnosti... mora biti priprema. Nas za nesto.

I... zar bismo mi umjeli takvo sto za sebe napraviti?! Zar nas pogled nije isuvise kratak da bismo naslutili zavrsetak?! Zar bismo sami sebi postavljali, naizgled, nesavladive prepreke i trnje?! Zar ne bismo pokusali najvecom brzinom i kroz blagostanje do srecnog zavrsetka?! Zar insan nije sebican i kratke pameti?! Zar se insan ne voli previse da bi i zanokticu svojevoljno zgulio, iako zna da ce nokat poslije toga biti ljepsi?!

Ne, insan nikada za sebe ne bi skrojio savrseni plan... sa milion malih putova, i ovakvih i onakvih. Insan nikada ne bi napravio za sebe tako komplikovan labirint sa neizvjesnoscu kraja. Insan bi birao putove po emocijama i za svaki bi, u datom trenutku, mislio da je najbolji. Vecinom bi ga birali, jer je bolji od komsijskih, najbolji medju svim drugim.

Insan je krakovid. Insan ne umije sebi, a ni drugome. I kada je srce cisto, jednostavno ne umije.

Kao sto dijete roditelji usmjeravaju i insana Tvorac usmjerava. Vecinom ne razumijemo... zelimo biti odrasli, pomislimo mnogo puta da bolje od naseg Tvorca umijemo, ali...

Plan je savrsen, a zivot nije samo iskusenje... zivot je dar... od naseg Stvoritelja i Gospodara. Malo je razumne djece. I kada im govorimo prostim recenicama, blehnu u nas telecim pogledom. Tada odustajemo i naredjujemo u nadi da ce s godinama shvatiti.

Zeljela bih biti razumno dijete kojemu se ne mora naredjivati. Ono koje beskrajno vjeruje roditelju i razumije zasto se nesto trazi od njega.

No, nisam uvijek bila. Bilo je i sipke, i pohvale. Bilo je i vodjenja za ruku i pustanja da padnem. Bilo je i adolescencije... burne. Buntovnistva, nestasluka.

Bilo je svega, a na kraju... zelim samo prozivjeti vlastiti, savrseni plan nacinjen samo za mene i razumjeti onoliko koliko mi se dopusti.

Zivot je bajka, sa divnim zapletima i likovima.  

I svaka minuta njegova je dragocijena da bismo se ljutili, mrzili, udarali nogom od pod i histericno vristali.

 

Za onu njeznu... sto me inspirasala <3

 

03.09.2014.

Nauka

Zalutah neki dan na neki extra tv program. Lik obara teoriju „brzine svjetlosti“. „Konstantu“ za koju su se naucnici vazda fatali i na cemu su gradili mnoge teorije poslije. Mnogo mi se dopala ta teorija nekakvog spiralnog kretanja planeta koje izgleda poput dnk, plutajucih tijela i različite percepcije nase galaksije.

Nazivaju ga naucnim heretikom i salabajzerom, a kad sam pokusala nesto vise procackati o svemu, zbunila sam se i pogubila u svim tim teorijama. O ne/odrzivosti svega o cemu ucimo. O ne/egzaktnosti nauke na koju definitivno racunamo kao na nesto postojano i nepromjenljivo.

I ponovno sam bila zahvalna na svom zivotu, na ovom putu i na ovoj svijesti.

Kakva lahkoca postojanja. Ona koja dozvoljava teorije, nauku, proucavanja, ali sa cvrste i postojane baze. Jasan put!

Naletjeh i na neki blog na tu temu (ono kad krene)... pa se iznervirah kad nadjoh da svuda ima bas zadrtih ljudi. Onih koji procitaju naslov u novinama i vec imaju stav i sve znaju o tome. Spremni su i uvrijediti i povrijediti braneci taj svoj stav bez trunke znanja.   

I dalje sam zagovornik teorije da svaki belaj dolazi iz neznanja. Svaki!

25.08.2014.

Nekom rat, nekom brat

Varim 20-ak godina ovu misao i danas je dobila oblicje. Vecina ljudi ne zeli mir. Vecina ljudi zeli rat. Vecina, jer se samo nafuravamo da je ljudski rod vecinski dobar i pravedan. A, zasto ova vecina zeli tako strasnu stvar?! Razliciti smo. Medju nama ima psihopata, temperamentnih ljudi, kokuza, nemoralnih.... i sad.... vecina od ovih blentavih potiskuje te nagone u miru, prikrivaju ih, sto zbog kukakvicluka, sto zbog sankcija. U ratu... fenomen koji prezirem... nemoralni kokuz jedva ceka da se uvali u neciji imetak i prisvoji ga, te opravda svoju kradju pravednom borbom. Oh, kako su mi ovi mrski. Njihove gladne oci, njihovo nesnalazenje u imanju i otimanje zalogaja siromasnom iz usta, mada i sam ima dovoljno. Takav je i u ratu i poslije njega u strahu da ne izgubi, pa otima, otima, pa mu se vilice nikad ne sastave zbog gladi za tudjim, jer svoje nije umio posteno zaraditi i plasi se smrtno da ce doci jaci, pa i njegovo oteto oteti. Zovemo ih ratni profiteri, otimaci, kriminalci, ratni psi, svakako ih zovemo, ali rijetko ih bilo koji sistem kaznjava.

Zatim... oni sto mastaju o klanju, mucenju, ubijanju. Pa, toj vrsti svane kad se negdje zapuca. Jer... kako objasniti danasnju pojavu snimanja egzekucija ili... prizor koji nisam ja vidjela do sada, a vjerojatno se desavao: Lik upuca pistoljem onog svezanog i sve od srece iznad njega poskakuje, a zatim se vrati jos jednom, pa ga opet upuca – mrtvo tijelo odskakuje, a onda opet od srece poskakuje iznad njega, pa se i treci put vrati i upuca mrtvo tijelo, pa vristi i trci u zagrljaj jos nekom obradovanom ovim prizorom. Sve to snima vise mobitela, iz vise uglova... trofej, sta li?! Kao sto neki snimaju kuce, nove kuhinje, nove cipele, novu djecu, nova putovanja i postavljaju na FB (drugacije ne bi pikali ni da imaju sve to)... ovi svoje trijumfalne egzekucije dijele po drustvenim mrezama, jer... sta je egzekucija i mucenje, ako to ne podijelim s rajom?!

I oni temperamentni... ciji temperament nije nikako prilagodjen mirnim uvjetima. Oni u miru pate, tuku se ponekad, provociraju sve u cemu naziru ikakvu suprotnost sebi i svojim stavovima.... i takvi obicno naginju strujama i ideologijama koje ce im pruziti zadovoljstinu, odnosno ne njima, njihovom temperamentu. Takvi se rokaju tabletama u miru, jer ne mogu obuzdati svoje nagone. Kako takvi vole rat! Da se malo zakuha. Da se malo krv uzburka. I takvi uvijek znaju u kojem pravcu i za kim ce krenuti. I takvih sam susretala u ratu... srecni... svoj na svome.

Dakle...

Nismo mi vecinom dobri.... mi smo vecinom zli, samo negdje je mir... pa ovi cute (svako malo porokaju puskom po 70 ljudi), a negdje je sveopci rat (haos), pa se mogu izivljavati i uzivati do mile volje u tudjoj krvi i tudjem imetku.

Ne mogu zamisliti Hamzu, Omera, Aliju, Halida, Salahudina, neka je na njih Allahov mir, da poskakuju i cice od srece iznad mrtvih tijela i u svemu tome se slikaju, snimaju, prave selfije...

Hamas mi danas najvise lici na ono sto smo nekad od dostojanstva imali. Od nase pravednosti i ozbiljnosti. Od naseg sabura i ustrajnosti.

 

A, Allah najbolje zna.  

 


Noviji postovi | Stariji postovi

TA-HA
<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728