TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

31.08.2016.

Jednostavno je lijepo...

Umorila sam se i prije nego sam to shvatila. Od sebe same. Monologa. Beskrajnih, nikad zavrsenih dijaloga. Pametovanja. Pokusaja da shvatim i budem shvacena. Ushicenja kad nadjem isto komplikovane ili kad mene nadju komplikovani i okace mi orden prepoznavanja u istoj filozofiji, knjizi, prozivljenom.
Nisam primjetila ni kad sam zacutala. Ugasila se. I monolozi su postali binarni. Ljudi su i dalje pokusavali. Neko vrijeme bih slusala u nevjerici ili citala. Svejedno. Kontala da nisu normalni. Nista nisam razumjela, sve sam zaboravila. Sve sto sam godinama gutala, pamtila da budem pametna, razvijala u svom mozgu u slucaju da naleti neko s kim se moze o tome. Nisam davala ni puno vremena ni prostora takvima. Zacas bih se napravila mahnita, a cesto nisam ni trebala. Tako sam izgledala, vjerovatno. Samo ako mi se na licu vidjelo sto osjecam dok slusam o tim komplikovanim i fancy stvarima.
Upraznjena mjesta su se popunjavala. Sama od sebe, ja nikog nisam trazila. Sa binarnima. Bez mnogo price, umovanja. Sve se znalo, sve je bilo jasno. Prostim, a kodiranim recenicama izgovarala se sva sustina covjeka i zivota.
Samo jednostavno.
Kao moji dedo i nana, rahmetli.
Cesto ih se sjetim. Prostih recenica koje i danas zvone. Prostog zivljenja koje je na mene ostavilo vise traga nego operna diva koja me tusila do Tunisa i natrag svespecificnoneprepoznatljivim terminima.

Samo jednostavno.
Sustina nije komplikovana.

30.08.2016.

"Kad krene onda sve krene...."

Ovo je naziv neke ratne satiricne radio emisije koju sam slusala u Tuzli.
Kolega mi dade knjigu da procitam. Kaze, dopasce ti se.
"Ratni dnevnik '92"
Raznjezila me. Raznjezio me rat.
Iznervirala me. Iznervirali me ratni papci.
Postratni me nerviraju konstantno.
Pocinjem intenzivno misliti da li bih ponovo negdje isla, bjezala.
Do jucer sam imala strasan poriv napustiti ovu mrtvaju. Ruanda, Kanada, Aljaska, Chile... sto dalje - to bolje. Sistem me nervira, danasnja djeca me nerviraju, danasnji roditelji me nerviraju, globalni tokovi me nerviraju... ovaj sumorni nedostatak identiteta, omasovljena pojava koju potpiruju sve ove poslijeratne godine. Raspamecuju ljude. Razvlace im pamet. Zbog nekakvog kratkorocnog sicara. Nema vizionara, nema vise onih sa idealima. Nema ucenjaka, asketa, ludih profesora. Nema sporta. Volimo pobjede, mrzimo poraze - dakle ne umijemo ni sport istinski voliti. Nekakav nadri materijalizam, a sve sitno, jeftino... dusa - sitnica. Lud sistem.
Upijam price o Hakiji Turajlicu rahmetli (subjektivno). O takvim ljudima. Pokusavam ih prepoznati danas. Trazim heroje. Trazim nepotkupljive karaktere. Kad pomislim da bi neko, danas jos uvijek ziv, to mogao biti, govorim naglas pred svima. Ispitujem javno mnijenje. Obavezno i vrlo brzo budem informisana sta ima od materijalnog, u koliko je komisija, u koliko odbora.

Oni rijetki idealisti su ucutkani, degradirani, potcijenjeni.... a mi ostali nezainteresirani.

Nemam ideala. Nemam povjerenja. Mogucnost ratovanja me ne uzbudjuje.

Taha je ljuta sto joj nisam sredila pasos. Kako ce se ona ispaliti, ako zapuca :-)

Ne mari za moje misljenje, onaje odlucila.

I ljudi su mi fakat postali ko kokosi.

29.08.2016.

Dugovi

Nisam cestito ni izasla iz autobusa, a poceli su se utrkivati sa mustulucima. Saznat cu da i necija smrt i bolest mogu biti mustuluk. Na ulici sam ostala mirna, valjda od soka. U kuci cu poceti misliti i danima se jos necu rijesiti nejasnih emocija. Nisam znala sto osjecati. Nisam mogla doviti, jer sam prvi put nakon toliko vremena vratila sve sto se desilo. Tada sam presjekla i jednostavno nisam vise htjela misliti o tome. Nisam nikome govorila, niti je znao iko.

A, onda su ljudi, kao u losoj sapunici poceli da se nasladjuju. Tudjom bolescu, mojom prosloscu. Opet i opet i opet.

Vjera daje vrlo posebnu perspektivu, vecinom jasnu. Ko zeli biti iskren prema sebi vecinom zna kako zivjeti, kako se ponasati, sta govoriti. Neki sretnici se radjaju sa karakterom koji je vrlo lahko uklopiti u tu blagost, prastanje, predavanje, oslanjanje, pa i inferiornost.
Nisam od tih. Zelim biti.
 
Imala sam milion faza licnosti, zivljenja, razmisljanja. Izgradjivala sam sebe na svakakve nacine. Suocavam se s tim u malim dozama, ako mogu birati. Nekad ne mogu. Vrate mi se utvare iz proslosti i proganjaju me. Naplacuju dugove. Zestoko. Da li preuvelicavaju ili sam zaista sve to bila ja, ne bih znala. Na njihovim licima vidim cistu srecu kad mi prepricavaju mene nekdasnju. Objasnjavaju svaki detalj, svaku moju rijec, nasladjuju se, koriste strasne rijeci opisujuci proslost, zajednicku nam valjda (vecine se ne sjecam). Primjetim da ljudi tako lijece bol koju sam im nekad davno nanijela svojim glasno izrecenim stavovima i zivljenjem. Cutim i slusam.Nekad trazim halala, a nekad ne mogu prevaliti preko usta, jer u njihovim prepricavanjima uopce ne prepoznajem sebe, ni nekadasnju. Ne objasnjavam se. Ne zelim ih jos vise vrijedjati saopcenjima da neke stavove nisam promijenila, a neke jesam totalno. One zivotne, o casti, prevari, lazima - nisam. Ali, cutim. Iz mene bi najradije vrisnuo onaj nekadasnji buntovnik i posvadjao se. Ne smijem. Ne smijem roditeljima. Ne zelim njihovim prijateljima. Rodbini takodjer ne smijem. Za sve te odnose imaju pravila. A, moj karakter vristi. Valjda se jos uvijek odgaja.

Onda razmisljam, jer duboko vjerujem i nadam se da ce biti poravnanje. Samo nisam sigurna hocu li mozda ja izvuci deblji kraj. Jer, sve mi moje postaje lelujavo, ni u sto vise nisam sigurna.
Nekad sam bila tako zestoko ubijedjena da sam dobar insan, pravedan. Danas vise nista ne znam slusajuci ljude o meni. Svi se usudjuju i svi govore. Zbog vjere? Idu na kartu ahlaka? Sta mi je dopusteno? Koliko mi je dopusteno? Ne znam. Jos uvijek cutim i dovim da to bude moj iskup za mene onu na dunjaluku. Nekad mi bude zao ljudi i preplasim se tezine njihovih rijeci.

Halalim li? Ne, jos uvijek ne mogu.

Da li imam pravo traziti, ako ne mogu ni nakon 10, 20 godina halaliti?!

Ne znam...

 

06.08.2016.

O kvazi uciteljima...

Htio me nauciti plivati, a o vodi je samo citao.
Ucio napamet.
Cutala sam, jer nije pitao. Znam li i koliko.
I pustala. Pustala i cekala.
Koliko cutnje treba da se ljudski ego digne toliko da unisti svijet?!
I jedina voda u kojoj ce zaplivati bila je slana.
Ugusio se suzama, prvi put osjecajuci ono o cemu je godinama ucio.
Ego se nije utopio. Vjerovatno.
Trazio je nove studente kojima ce govoriti. Bucno.
O vodi. Slanoj i slatkoj. O granicama.
I sto kad naidje neko ko nije plivao, ko nije vodu volio i shvatao.
Vjerovat ce mu.
I gusiti se slanim suzama - neminovno.
Zamrzit ce vodu - bezuslovno.
Oni koji ne shvataju....

TA-HA
<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031