TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

20.04.2016.

Cista proljecna fikcija...

Zivjeli smo paralelne zivote. Sve moje prijateljice bile su zaljubljene u njega. I ja sam, ali o tome nisam govorila. Propatila sam barem sa 10 njih sarm koji ih je znao godinama ostaviti nesrecne. I ne znam zasto su to skoro uvijek bile moje prijateljice. Nisam htjela misliti o tome. Sjecam se svih imena. One iz Beograda, ove iz Titograda, one iz Ljubljane, one iz Splita, ove iz Skoplja, ovih nasih lokalnih. Tada su jos uvijek pisma bila in, a ja sam ih dobijala u velikim kolicinama i svaki P.S. licio je jedan na drugi... pokusaj da se pita za njega izmedju redova, bez ponizenja, diskretno. Godinama ga nisu zaboravljale. Pokusavala sam i odgovarati lezerno, kao da ne kontam, spominjuci ga ovlas u izvjescima o „nasem“ drustvenom zivotu. Znam da nisam nikad htjela stati u red bilo koje vrste. Primjecivala sam da je uvijek tu, da. Znala sam tacno kamo idem sa svakog putovanja. Uvijek je cekao. Nekog/neku vjerovatno. Imao je te informacije, jer je na cudne nacine zalazio u moj svijet. Nisam si umisljala da imam ikakvu vecu ulogu od distributera egzoticnih cura „sa strane“. Igrala sam se u svojoj glavi. Mastala. Tersala. Osjecala da me se posmatra kad pogledam preko nekih ramena cijih vlasnika se vise ne sjecam. Cudan radar da ga u prepunoj dvorani lociram za par sec. Da izdvojim ljutit glas kad me polome. Nikad nismo pricali, nikad se nismo pozdravljali, nikad nismo sjeli za isti sto. Nisam htjela. Nisam odobravala sve sto sam znala. U javnosti sam prezirala, glumila moralistu, facu. I sve je to bilo lijepo, romanticno, zanimljivo. Mladost. Ona prva, rana, kada se svijet upoznaje. Kada se sve osvaja, jer je sve osvojivo. Mislila sam da imam vremena i da je jos uvijek rano. A tacno sam znala kada i kako. Nisam namjeravala biti dijelom njegove faze sazrijevanja, ali sam imala volje i vremena cekati i pridati tome vise vaznosti od djecijeg zabavljanja. Znala sam tacno u kojim godinama cu biti spremna pokusati, popustiti, uozbiljiti sebe i njega. U medjuvremenu sam zivjela. I odrzavala tu paralelu i taj metar ljutnje. Nekad sam se nafuravala da isto radi i isto misli. I da na isto cekamo. Sve smo fino izracunali i precutno, pogledom, dogovor zapecatili.

Samo nismo racunali da ce se igra prekinuti i da zbog nas niko nece odloziti rat. Zivot nas je pobacao i bacao svuda. Sve manje sam se sjecala.

Ucinilo mi se jednom, prije 6-7 godina, da sam cula vrisak sa tribina. Sa patosa sam digla glavu i odmah prepoznala. Presjeklo me, ali do kraja utakmice sam zaboravila. Nisam htjela misliti. Nisam htjela pitati. Kada su spominjali, ignorisala sam, jer sam davno odustala od djecijih igrica.

Zivjeli smo dijametralno suprotne zivote.

Pitao je za mene. Mog oca, brata, prijatelje. Trazio me. Zvao me.  Profesionalno. Nisam htjela ni cuti. Godinu dana su me presretali. Objasnjavala sam da vise nisam dio toga. I odgovarajuci, ja sam mislila jedno, a oni su shvatali drugo i prenosili. Nikad me nije licno kontaktirao, a mogao je. To me smetalo. U nekom ludom naletu entuzijazma da mijenjam djecu i svijet poslala sam poruku da zakaze sastanak uz uslov da sjednemo sa ekipom, nikako ne nasamo. Profesionalno. Nikad se nije javio.

I to me smetalo.

Gledajuci je punu energije, odlucila sam se zrtvovati, prelomiti i zakoraciti ponovno u taj znojavi svijet. Malo su mi noge klecale, malo mi se od mirisa znoja plakalo i malo sam strepila od reakcija ljudi s kojima sam decenije provela. Nisam odavno bila za srdacnih zagrljaja, pipanja, galame, nekakvih odusevljenja i velikih sportskih planova. Nadala sam se da je rano i da, osim cistacice i upravitelja koje sam voljela mnogo, nikog necu vidjeti. Udahnula sam i otvorila vrata. Stojao je metar ispred mene. Prvi put nakon 25 godina. Znam da sam se promijenila i znam da me ljudi ne prepoznaju ni kad se ocesem od njih. Znam koliko me zivot promijenio i da nemam nista od fizickog sto sam imala. Za tudji pogled. Okrenuo se i zbunio. Nisam bila nista bolja. Mucala sam. Spasila nas je rulja koja je dosla da se ibreti mojoj nazocnosti. Pitali su. Odgovarala sam „lezerno“ . On je posmatrao, smjeskao se i pricao s Tahom. Izgovarajuci se godinama, bolnim krstima i koljenima, izvukla sam se i sjela u najdalji kraj da predahnem. Cekao je da se razidju i dosao. Od muke sam ustala. To ce biti prvi put da progovorimo. Govorio je o Tahi. Grlio ju je. Gledam je. Ona zbunjena. Topi se, smjeska. Kao mene zezaju. Cutala sam i posmatrala ga. Jos uvijek je najljepsi muskarac kojeg sam ikada srela. Nije se promijenio. Osim ociju. Slomilo ga je. Nesto. Plakalo mi se. I bilo mi ga je zao. Zaustavljala sam poriv da direktno pitam: „Kolika je tuga i moze li je zivjeti?“ I onda sam shvatila da me isto gleda. I vidi isto. I da bi da pita isto. Htjela sam utjesiti, reci da razumijem i mahinalno sam Tahu zagrlila. On je uradio isto. Na njenim ledjima nespretno smo se dotaknuli i kao budale trgnuli. Zamucali smo, zbunili se i zacutali. Okrenuo se i otisao.

Bilo mi je sve teze odlaziti. Jer je uvijek cekao. Glasni selami su me zbunjivali. Zeljela sam se distancirati. I jesam, ali pogled sam osjecala. Na kraju sam skroz odustala. Na Tahu nisam uopce mislila. Sebe sam spasavala. Od maste, od gluparija. Ravna crta je davno izabrana. One slucajne susrete na ulici, bas eto kad razmisljam, hrabro sam podnijela. Ali, bila sam tuzna. Zbog njega. Ja sam utjehu davno nasla. Znala sam gdje je istinska sreca, ali sam znala i sta je tuga bez Oslonca, bez jedinog izlaza. I dovila sam. Znam da je to najjaca ljubav. Dova.

Zivot je komplikovan. I lijep. I bajka. A ljubav nije samo jedna forma. Koliko sam samo ljudi za zivota dovom voljela.

 

 

 

TA-HA
<< 04/2016 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930