TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

18.10.2015.

Poraz

Tersavo sam ustrajala da ne nosim kisobran, da stojim nasred stanice, bez obzira na sitnu kisicu. Nije to nista iracionalno, niti protiv zivota i zdravlja. Znala sam, koliko god da pokisnem, da cu za pola sata kuci, pa sam sebi mogla priustiti prozivjeti hadis. Dakle, proracunato. Spica je. Petak. Svi nekuda zure. U stanicu jedva ulijece Golf II i jedva se i zaustavlja. Sitan momak izlazi i pokusava gurati ne bi li upalio. Rom. Nema dovoljno mjesta i kada bi mogao sa svojih 50-ak kg pokrenuti auto. Sva sam napeta od moguceg sudara, jer uopce ne prate da li je semafor otvoren ili nije. Nakon par klizavih situacija, shvataju. Cekaju. Imam dovoljno vremena da shvatim da je jedino ljudski prici i pomoci tom zgoljavom momku. Osvrcem se po stanici. Mnogo nas je krsnih ovdje, ali smo svi nekako odusevljeni reklamom za Violetu koja dize pogled prema nebu. Ili... razgovorom. Sve mi je ovo pogresno i naopako. Opet gledam momka. Vidi se da mu je neugodno. Ni ne ocekuje pomoc. Pogledam niz sebe i zakljucujem da nisam prikladno obucena za guranje. Opravdanje. Razmisljam i da je smijesno da pridjem, ovakva kakva jesam i pomognem. Sramota me. U vrhu stanice policijska patrola. Njih dvojica citav prizor sa osmijehom posmatraju. Iz auta izlaze jos dvije cure i pomazu, shvativsi da ovaj nece sam pomjeriti auto. Jos jedno opravdanje. Ne mogu se naguravati s njima, nemam se gdje utrpati. Gledam opcinjeno prizor. Muka mi je. Sramota me. Iznenadjena sam vlastitim kukaviclukom i zakretanjem glave. Ja, koja ljeti oblacim zimsku odjecu i prkosim. Ja, koja tersam za pravdu na svim mjestima na kojima nemam sta izgubiti. Ja, koja pokusavam biti na usluzi covjecanstvu bez obzira sto ga bas i ne volim. Ja, koja sam okacila na sebe sve simbole pravicnosti, suosjecanja i samilosti. Izguravaju nekako Golfa II u srednju traku i vidim da je i tim zgoljavim curama jako neugodno. Saplicu im se noge, obaraju glave. Spica je. Autobus dolazi. Krsni momci, studenti i penzioneri, se naguravaju da udju prvi i zauzmu mjesta, jer... vikend je. Ne bi stojali ni za kakvu damu do Mostara ili Pocitelja. Ostajem po strani i cekam da udjem bez najahivanja smrdljivih pastuha. Shvatam da je vrhunac moje hrabrosti i neovisnosti od ljudskog misljenja ostati zadnji i glumatati da mi nije stalo do sjedecih mjesta. Najgore sto mi se moze desiti je da stojim 20-ak minuta. Mnogo dobijam, a malo gubim. Proracunato.

TA-HA
<< 10/2015 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031