TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

26.09.2016.

Atlas Shrugged

Pregledah sva tri dijela u jednom dahu. Isto kao u mojoj firmi. I ovi strucnjaci sto nam "nestaju".
Nije meni zao njih sto nestaju, zao mi mene sto ostajem....

22.09.2016.

More...

Mnogo sanjam u posljednje vrjeme. A, ne zelim. U snu otkrijem sve svoje slabosti. Vrlo realno i zivo. Nekad snovi budu toliko ubjedljivi da ne vjerujem zivotu poslije budjenja. Tada se tesko budim. I cijele dane budem pod utiscima, bas kao da sam jucer svu tu moru istinski zivjela. Analiziram koliko na temu iz sna uopce mislim. Nimalo. Nemam vremena. Ni zivaca. I realno je apsurdno misliti o takvim glupostima, ali san me nikad ne pita.

Natjeralo me o svemu promisljati. Staviti karte na stol koliko god sam izbjegavala. Rascistiti sa sobom.

I, cini mi se da nisam ni na pola puta. Sva sam se zapetljala.

21.09.2016.

...

A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!"

18.09.2016.

Ona...

Ona cita moj blog i upinje se da shvati.
Ona citav dan lijepi umjetne nokte.
Obnavlja maskaru.
Zatamnjuje ionako tamne obrve.
Sjaj na usnama kao da je maloprije jela burek (sto bi rekla moja Benesta).
Mijenja 15. ozbiljnu i odraslu kombinaciju.
Zeli kuhati komplicirana jela.
I pospremati sto samo odrasli mogu.

Cutim.
Nekad, vrlo rijetko, zakolutam ocima.
Nekad... jos rjedje pokusavam objasniti.
Nekad.... namjerno napravim nezainteresiranu facu.


Mislim, a ne govorim:

"Neka te, ne zuri. Igraj se. Gonjal leptirove,obuj starke isvrljane flomasterima, izgrizi nokte do mesa da te boli, zaprljaj se, kikoci se, hodaj k'o djecak i ne uvijaj se, ne budi pametna i razumna. Ne budi komplikovana. Ne filozofiraj.  Pravi se mahnita jos kratko i ne trudi se da skontas.... neka te...."

Cutim i znam da ce svakako kako hoce, kad hoce i gdje hoce...


Ona cita i ne konta... al' se upinje da sve skonta i zivot u 9. godini strpa sav u sebe i ne ostavi nista za kasnije.

Genetika, sta li je?!

08.09.2016.

Svake godine izborima posvetim neki frustrirani post, pa evo...

Mi smo tu zbog vas, za vas i uz vas! Za vas i nas! Uz narod! Zajedno s narodom! Odlucno, s narodom! Slusaj srce, reci da!

I tako.... kakva nacija... vise se ni ovi ne trude da nesto osmisle - nemaju kome... mislim, imaju... narodu :-)))))

07.09.2016.

Faze

Sve ima svoje faze.Zivot. Covjek.
Vjera ima svoje faze. Periode.
Period djetinjstva. Upoznavanja. Puzanja. Razvijanja cula.
Period adolescencije, buntovnistva. Ono kad se dizu revolucije i nema straha. Sve se moze i sve se zrtvuje, jer nismo svjesni sta mozemo izgubiti. To je i period ucenja. Najvise ucenja - na ovaj ili onaj nacin. Period upijanja. Slijedjenja vodja. Nesvjesnog odabira zivotnih smjernica. Pogresnih, ispravnih, srednjih.
Period kajanja, ako je adolescencija bila zestoka.
Lijepi period sazrijevanja.
Period odmora i mudrovanja.
Shvatanja.

Kroz sve faze ocesemo se o ljude. I niko nije isti. Neki prepoznaju faze i uvijek su blagi. Znaju kako sa podivljalim hormonima. Znaju sta reci, kako blago usmjeriti, dodati vjetra u ledja. Neki su grubi, ne shvataju, jer sami nisu isto prosli. Neki imaju i sipku.

A najgori su pametnjakovici. Ismijavaci. Podapinjaci. Ne znam sta su takvi prosli u zivotu i jesu li ista... ali vazda ih ima...

31.08.2016.

Jednostavno je lijepo...

Umorila sam se i prije nego sam to shvatila. Od sebe same. Monologa. Beskrajnih, nikad zavrsenih dijaloga. Pametovanja. Pokusaja da shvatim i budem shvacena. Ushicenja kad nadjem isto komplikovane ili kad mene nadju komplikovani i okace mi orden prepoznavanja u istoj filozofiji, knjizi, prozivljenom.
Nisam primjetila ni kad sam zacutala. Ugasila se. I monolozi su postali binarni. Ljudi su i dalje pokusavali. Neko vrijeme bih slusala u nevjerici ili citala. Svejedno. Kontala da nisu normalni. Nista nisam razumjela, sve sam zaboravila. Sve sto sam godinama gutala, pamtila da budem pametna, razvijala u svom mozgu u slucaju da naleti neko s kim se moze o tome. Nisam davala ni puno vremena ni prostora takvima. Zacas bih se napravila mahnita, a cesto nisam ni trebala. Tako sam izgledala, vjerovatno. Samo ako mi se na licu vidjelo sto osjecam dok slusam o tim komplikovanim i fancy stvarima.
Upraznjena mjesta su se popunjavala. Sama od sebe, ja nikog nisam trazila. Sa binarnima. Bez mnogo price, umovanja. Sve se znalo, sve je bilo jasno. Prostim, a kodiranim recenicama izgovarala se sva sustina covjeka i zivota.
Samo jednostavno.
Kao moji dedo i nana, rahmetli.
Cesto ih se sjetim. Prostih recenica koje i danas zvone. Prostog zivljenja koje je na mene ostavilo vise traga nego operna diva koja me tusila do Tunisa i natrag svespecificnoneprepoznatljivim terminima.

Samo jednostavno.
Sustina nije komplikovana.

30.08.2016.

"Kad krene onda sve krene...."

Ovo je naziv neke ratne satiricne radio emisije koju sam slusala u Tuzli.
Kolega mi dade knjigu da procitam. Kaze, dopasce ti se.
"Ratni dnevnik '92"
Raznjezila me. Raznjezio me rat.
Iznervirala me. Iznervirali me ratni papci.
Postratni me nerviraju konstantno.
Pocinjem intenzivno misliti da li bih ponovo negdje isla, bjezala.
Do jucer sam imala strasan poriv napustiti ovu mrtvaju. Ruanda, Kanada, Aljaska, Chile... sto dalje - to bolje. Sistem me nervira, danasnja djeca me nerviraju, danasnji roditelji me nerviraju, globalni tokovi me nerviraju... ovaj sumorni nedostatak identiteta, omasovljena pojava koju potpiruju sve ove poslijeratne godine. Raspamecuju ljude. Razvlace im pamet. Zbog nekakvog kratkorocnog sicara. Nema vizionara, nema vise onih sa idealima. Nema ucenjaka, asketa, ludih profesora. Nema sporta. Volimo pobjede, mrzimo poraze - dakle ne umijemo ni sport istinski voliti. Nekakav nadri materijalizam, a sve sitno, jeftino... dusa - sitnica. Lud sistem.
Upijam price o Hakiji Turajlicu rahmetli (subjektivno). O takvim ljudima. Pokusavam ih prepoznati danas. Trazim heroje. Trazim nepotkupljive karaktere. Kad pomislim da bi neko, danas jos uvijek ziv, to mogao biti, govorim naglas pred svima. Ispitujem javno mnijenje. Obavezno i vrlo brzo budem informisana sta ima od materijalnog, u koliko je komisija, u koliko odbora.

Oni rijetki idealisti su ucutkani, degradirani, potcijenjeni.... a mi ostali nezainteresirani.

Nemam ideala. Nemam povjerenja. Mogucnost ratovanja me ne uzbudjuje.

Taha je ljuta sto joj nisam sredila pasos. Kako ce se ona ispaliti, ako zapuca :-)

Ne mari za moje misljenje, onaje odlucila.

I ljudi su mi fakat postali ko kokosi.

29.08.2016.

Dugovi

Nisam cestito ni izasla iz autobusa, a poceli su se utrkivati sa mustulucima. Saznat cu da i necija smrt i bolest mogu biti mustuluk. Na ulici sam ostala mirna, valjda od soka. U kuci cu poceti misliti i danima se jos necu rijesiti nejasnih emocija. Nisam znala sto osjecati. Nisam mogla doviti, jer sam prvi put nakon toliko vremena vratila sve sto se desilo. Tada sam presjekla i jednostavno nisam vise htjela misliti o tome. Nisam nikome govorila, niti je znao iko.

A, onda su ljudi, kao u losoj sapunici poceli da se nasladjuju. Tudjom bolescu, mojom prosloscu. Opet i opet i opet.

Vjera daje vrlo posebnu perspektivu, vecinom jasnu. Ko zeli biti iskren prema sebi vecinom zna kako zivjeti, kako se ponasati, sta govoriti. Neki sretnici se radjaju sa karakterom koji je vrlo lahko uklopiti u tu blagost, prastanje, predavanje, oslanjanje, pa i inferiornost.
Nisam od tih. Zelim biti.
 
Imala sam milion faza licnosti, zivljenja, razmisljanja. Izgradjivala sam sebe na svakakve nacine. Suocavam se s tim u malim dozama, ako mogu birati. Nekad ne mogu. Vrate mi se utvare iz proslosti i proganjaju me. Naplacuju dugove. Zestoko. Da li preuvelicavaju ili sam zaista sve to bila ja, ne bih znala. Na njihovim licima vidim cistu srecu kad mi prepricavaju mene nekdasnju. Objasnjavaju svaki detalj, svaku moju rijec, nasladjuju se, koriste strasne rijeci opisujuci proslost, zajednicku nam valjda (vecine se ne sjecam). Primjetim da ljudi tako lijece bol koju sam im nekad davno nanijela svojim glasno izrecenim stavovima i zivljenjem. Cutim i slusam.Nekad trazim halala, a nekad ne mogu prevaliti preko usta, jer u njihovim prepricavanjima uopce ne prepoznajem sebe, ni nekadasnju. Ne objasnjavam se. Ne zelim ih jos vise vrijedjati saopcenjima da neke stavove nisam promijenila, a neke jesam totalno. One zivotne, o casti, prevari, lazima - nisam. Ali, cutim. Iz mene bi najradije vrisnuo onaj nekadasnji buntovnik i posvadjao se. Ne smijem. Ne smijem roditeljima. Ne zelim njihovim prijateljima. Rodbini takodjer ne smijem. Za sve te odnose imaju pravila. A, moj karakter vristi. Valjda se jos uvijek odgaja.

Onda razmisljam, jer duboko vjerujem i nadam se da ce biti poravnanje. Samo nisam sigurna hocu li mozda ja izvuci deblji kraj. Jer, sve mi moje postaje lelujavo, ni u sto vise nisam sigurna.
Nekad sam bila tako zestoko ubijedjena da sam dobar insan, pravedan. Danas vise nista ne znam slusajuci ljude o meni. Svi se usudjuju i svi govore. Zbog vjere? Idu na kartu ahlaka? Sta mi je dopusteno? Koliko mi je dopusteno? Ne znam. Jos uvijek cutim i dovim da to bude moj iskup za mene onu na dunjaluku. Nekad mi bude zao ljudi i preplasim se tezine njihovih rijeci.

Halalim li? Ne, jos uvijek ne mogu.

Da li imam pravo traziti, ako ne mogu ni nakon 10, 20 godina halaliti?!

Ne znam...

 

06.08.2016.

O kvazi uciteljima...

Htio me nauciti plivati, a o vodi je samo citao.
Ucio napamet.
Cutala sam, jer nije pitao. Znam li i koliko.
I pustala. Pustala i cekala.
Koliko cutnje treba da se ljudski ego digne toliko da unisti svijet?!
I jedina voda u kojoj ce zaplivati bila je slana.
Ugusio se suzama, prvi put osjecajuci ono o cemu je godinama ucio.
Ego se nije utopio. Vjerovatno.
Trazio je nove studente kojima ce govoriti. Bucno.
O vodi. Slanoj i slatkoj. O granicama.
I sto kad naidje neko ko nije plivao, ko nije vodu volio i shvatao.
Vjerovat ce mu.
I gusiti se slanim suzama - neminovno.
Zamrzit ce vodu - bezuslovno.
Oni koji ne shvataju....

26.04.2016.

Zivot cine male stvari - Opresa

Sunce. Cokoladna torta upakovana u frizider. Glavobolja prestaje cim se grc s lica opusti. Moj pogled sa kuhinjskog prozora je nevjerovatan. Da mi je 15, padala bih u nesvijest. Osjetim dobrotu ljudi kroz zareze, neki sitan ponavljajuci pokret ili drzanje. Neki zasluzuju da se zaborave, a neki da se vazda pamte. Nije do mene.

21.04.2016.

„It's complicated“

U jednoj od meni drazih serija, ovaj se slogan ponavlja na svako pitanje o relacijama, vezama, emocijama, duhovnom zivotu. Najprije sam se zezala sa ovim citatom kao i sa onim iz „Kuduza“ – „Ne bih ja, al' u mene je srce veselo, noge same lete...“, a onda shvatila da je to, ustvari, ono sto bih najiskrenije odgovorila na svako postavljeno pitanje, osim iz egzaktnih nauka.

U svakom povrsnom razgovoru, ljudi nekako na kraju price postavljaju i povrsna pitanja. Objasnjavati nema smisla, i vremenski i zbog takvog odnosa. Zivot iza 20-ih postaje sve, samo ne jednostavan. Stvari dobijaju slojeve. Sve se gleda dublje, svaki potez iz djetinjstva, mladosti, srednjih godina ili bilo kojih drugih, vuce se kroz zivot neminovno. I komplikuje ga. Sa nabranim godinama, nabere se i tih nekakvih odnosa, ljudi, nasih sazrijevanja, mijenjanja, ucenja. Plete se mreza koju je cesto nemoguce objasanjavati i sebi i drugima. Zivi se, ali se vrlo rijetko odgovara.

Npr.

Dodje covjeku da pjeva o svojoj emociji, o nekakvim velikim i cudnim ljubavima, o bestezinskim stanjima, ludorijama. Naleti u tim momentima slabosti neko, vecinom neupucen, i pita retoricki, logicno:

„Pa zasto ne pjevas, zasto se ne ostvaris???“

„It's complicated“

 

20.04.2016.

Cista proljecna fikcija...

Zivjeli smo paralelne zivote. Sve moje prijateljice bile su zaljubljene u njega. I ja sam, ali o tome nisam govorila. Propatila sam barem sa 10 njih sarm koji ih je znao godinama ostaviti nesrecne. I ne znam zasto su to skoro uvijek bile moje prijateljice. Nisam htjela misliti o tome. Sjecam se svih imena. One iz Beograda, ove iz Titograda, one iz Ljubljane, one iz Splita, ove iz Skoplja, ovih nasih lokalnih. Tada su jos uvijek pisma bila in, a ja sam ih dobijala u velikim kolicinama i svaki P.S. licio je jedan na drugi... pokusaj da se pita za njega izmedju redova, bez ponizenja, diskretno. Godinama ga nisu zaboravljale. Pokusavala sam i odgovarati lezerno, kao da ne kontam, spominjuci ga ovlas u izvjescima o „nasem“ drustvenom zivotu. Znam da nisam nikad htjela stati u red bilo koje vrste. Primjecivala sam da je uvijek tu, da. Znala sam tacno kamo idem sa svakog putovanja. Uvijek je cekao. Nekog/neku vjerovatno. Imao je te informacije, jer je na cudne nacine zalazio u moj svijet. Nisam si umisljala da imam ikakvu vecu ulogu od distributera egzoticnih cura „sa strane“. Igrala sam se u svojoj glavi. Mastala. Tersala. Osjecala da me se posmatra kad pogledam preko nekih ramena cijih vlasnika se vise ne sjecam. Cudan radar da ga u prepunoj dvorani lociram za par sec. Da izdvojim ljutit glas kad me polome. Nikad nismo pricali, nikad se nismo pozdravljali, nikad nismo sjeli za isti sto. Nisam htjela. Nisam odobravala sve sto sam znala. U javnosti sam prezirala, glumila moralistu, facu. I sve je to bilo lijepo, romanticno, zanimljivo. Mladost. Ona prva, rana, kada se svijet upoznaje. Kada se sve osvaja, jer je sve osvojivo. Mislila sam da imam vremena i da je jos uvijek rano. A tacno sam znala kada i kako. Nisam namjeravala biti dijelom njegove faze sazrijevanja, ali sam imala volje i vremena cekati i pridati tome vise vaznosti od djecijeg zabavljanja. Znala sam tacno u kojim godinama cu biti spremna pokusati, popustiti, uozbiljiti sebe i njega. U medjuvremenu sam zivjela. I odrzavala tu paralelu i taj metar ljutnje. Nekad sam se nafuravala da isto radi i isto misli. I da na isto cekamo. Sve smo fino izracunali i precutno, pogledom, dogovor zapecatili.

Samo nismo racunali da ce se igra prekinuti i da zbog nas niko nece odloziti rat. Zivot nas je pobacao i bacao svuda. Sve manje sam se sjecala.

Ucinilo mi se jednom, prije 6-7 godina, da sam cula vrisak sa tribina. Sa patosa sam digla glavu i odmah prepoznala. Presjeklo me, ali do kraja utakmice sam zaboravila. Nisam htjela misliti. Nisam htjela pitati. Kada su spominjali, ignorisala sam, jer sam davno odustala od djecijih igrica.

Zivjeli smo dijametralno suprotne zivote.

Pitao je za mene. Mog oca, brata, prijatelje. Trazio me. Zvao me.  Profesionalno. Nisam htjela ni cuti. Godinu dana su me presretali. Objasnjavala sam da vise nisam dio toga. I odgovarajuci, ja sam mislila jedno, a oni su shvatali drugo i prenosili. Nikad me nije licno kontaktirao, a mogao je. To me smetalo. U nekom ludom naletu entuzijazma da mijenjam djecu i svijet poslala sam poruku da zakaze sastanak uz uslov da sjednemo sa ekipom, nikako ne nasamo. Profesionalno. Nikad se nije javio.

I to me smetalo.

Gledajuci je punu energije, odlucila sam se zrtvovati, prelomiti i zakoraciti ponovno u taj znojavi svijet. Malo su mi noge klecale, malo mi se od mirisa znoja plakalo i malo sam strepila od reakcija ljudi s kojima sam decenije provela. Nisam odavno bila za srdacnih zagrljaja, pipanja, galame, nekakvih odusevljenja i velikih sportskih planova. Nadala sam se da je rano i da, osim cistacice i upravitelja koje sam voljela mnogo, nikog necu vidjeti. Udahnula sam i otvorila vrata. Stojao je metar ispred mene. Prvi put nakon 25 godina. Znam da sam se promijenila i znam da me ljudi ne prepoznaju ni kad se ocesem od njih. Znam koliko me zivot promijenio i da nemam nista od fizickog sto sam imala. Za tudji pogled. Okrenuo se i zbunio. Nisam bila nista bolja. Mucala sam. Spasila nas je rulja koja je dosla da se ibreti mojoj nazocnosti. Pitali su. Odgovarala sam „lezerno“ . On je posmatrao, smjeskao se i pricao s Tahom. Izgovarajuci se godinama, bolnim krstima i koljenima, izvukla sam se i sjela u najdalji kraj da predahnem. Cekao je da se razidju i dosao. Od muke sam ustala. To ce biti prvi put da progovorimo. Govorio je o Tahi. Grlio ju je. Gledam je. Ona zbunjena. Topi se, smjeska. Kao mene zezaju. Cutala sam i posmatrala ga. Jos uvijek je najljepsi muskarac kojeg sam ikada srela. Nije se promijenio. Osim ociju. Slomilo ga je. Nesto. Plakalo mi se. I bilo mi ga je zao. Zaustavljala sam poriv da direktno pitam: „Kolika je tuga i moze li je zivjeti?“ I onda sam shvatila da me isto gleda. I vidi isto. I da bi da pita isto. Htjela sam utjesiti, reci da razumijem i mahinalno sam Tahu zagrlila. On je uradio isto. Na njenim ledjima nespretno smo se dotaknuli i kao budale trgnuli. Zamucali smo, zbunili se i zacutali. Okrenuo se i otisao.

Bilo mi je sve teze odlaziti. Jer je uvijek cekao. Glasni selami su me zbunjivali. Zeljela sam se distancirati. I jesam, ali pogled sam osjecala. Na kraju sam skroz odustala. Na Tahu nisam uopce mislila. Sebe sam spasavala. Od maste, od gluparija. Ravna crta je davno izabrana. One slucajne susrete na ulici, bas eto kad razmisljam, hrabro sam podnijela. Ali, bila sam tuzna. Zbog njega. Ja sam utjehu davno nasla. Znala sam gdje je istinska sreca, ali sam znala i sta je tuga bez Oslonca, bez jedinog izlaza. I dovila sam. Znam da je to najjaca ljubav. Dova.

Zivot je komplikovan. I lijep. I bajka. A ljubav nije samo jedna forma. Koliko sam samo ljudi za zivota dovom voljela.

 

 

 

19.04.2016.

Prolijece...

Jucer ujutru sam, nakon dugo dugo pristojnih godina, zakasnila na posao. Probudila sam se dezorjentisana i naspavana. Sjela sam na krevet i pokusavala pokrenuti mozak da shvati koji je dan.

Sve sto sam uspjela bio je zakljucak: „Sigurno je nedjelja zbog nacina na koji sunce grije.“

Sjedila sam i dalje bezbrizno kontajuci da zbog necega moram paniciti, ali kasnije, kad ocejfim sunce, tisinu... okrenula sam se prema Tahi i posmatrala je skroz svjesna da je ponedjeljak i da je zakasnila na prvi i tesko ce stici na drugi cas. Odlozila sam ponovno paniku i lagano joj saopcila da smo prespavale.

Ona se izgubila, a ja sam i dalje mirno sjedila. Poslala shefici poruku: „Prespavala...“ i dobila odgovor: „Naradices u subotu.“ Opet sam zbunjena. Shala koju ne kontam. Subota je neradna, ona se sali i mora da je danas, ipak, nedjelja. Pitala sam Tahu koji je dan. Zastala je u nekakvoj svojoj trci i pogledala me uzasnuta: „Ponedjeljak mama, sta ti je?“ Vidjela sam da je na rubu placa, jer je bila zbunjena. Otrcala je u skolu. Sama. Prvi put. I ja sam je pustila, ali...

I dalje se nisam pomjerala. Cemu? Gdje idem? Zasto moram da idem? Mirisalo je svjeze. Niko ne ide na posao u proljece. Niko ne panici kad mirise. Gdje cu?! Mogla bih ne ici. A ici gdje zelim. Suma. Ili samo balkon. U vremenu u kojem zelim.

Polahko sam ustala. Polahko se i spremila. Kafu nisam popila. Autobus zaustavila. I kao zombi odradila svoj orvelovski dan.

Proljece je buntovno i osjecam ga isto svake godine... i nije vazno, ako je nebo kao sad - natusteno... osjecam da nesto moram, osjecam da se nesto sprema, osjecam da treba promijeniti rutinu, treba negdje ici, nekako... nesto raditi, nesto drugacije, a veliko...

I jedva se suzdrzavam da ne radim glupe stvari kao sto je bjezanje sa casa samo da se pokisne ili jednostavno dise.

19.04.2016.

Dobro i zlo...

Jucer mi kolega u busu rece da dobro uvijek NA KRAJU pobjedjuje zlo. Obzirom da mi je spoznaja da postoji zlo donijela najvise promjena u zivotu i da sam mnogo o tome razmisljala... samo sam umorno rekla da ovisi sta ko smatra krajem.

Pretpostavila sam da ce mi poceti objasnjavati karmu, sve se vraca sve se placa jos za ovog zivota i jos dok sam razmisljala da li se upustati uopce u dijalog i vlastitim primjerima objasnjavati kako je zlo prisutno, ugodno zivi i razmece se bez straha, on objasni da misli na zivot poslije zivota i Vjecnu Pravdu.

Tu se, naravno, nema oko cega raspravljati. Tako je. Ko vjeruje. Ko ne vjeruje – neka mu je opet Bog na pomoci.

Oduvijek volim bajke. Nisam prestala ni kad sam odrasla. Nisu me mogli ubijediti da nisu moguce, zive, oko nas, u nama. Volim bajkovite borbe izmedju dobra i zla. Nekome metafore, pa prihvataju. Meni cak ni metafore nisu potrebne.

Volim i super heroje. I danas najvise volim pogledati serije i filmove na tu temu. Cesto mastam da ce neki Green Arrow doci i malo pocistiti ovaj sljam oko mene. Nafuraju me da trcim, vjezbam, ucim i ne sjedim bez obzira sto je zlo staro koliko i covjek, vrlo cesto se cini da ga se ne moze pobijediti (na ovom svijetu i ne moze)  i nece ga nestati.

Nekad davno, kad me dotaklo zlo, nadjoh potvrdu svega u sto vjerujem. Mozda je samo tako moguce i naci i shvatiti, jer.... bas ovom kolegi u busu jucer rekoh.... da me zlo nije tako snazno osvijestilo, sokiralo sto uopste postoji, ne bih nikad znala. Zivjela bih nemarno, povrsno, hedonisticki, gonjala fensinluk i pensinluk...

Neka zla, jer... kako bi se dobro spoznalo.

Kuca letecih bodeza, Heroj.... zivoti ljudi koji casno zive,  dostojanstveno umiru... askete, neki tuzni ljudi koji su shvatili... i svi oni negativci zamsceni hranom, zamagljeni alkoholom i urokani, cime sve ne... svako bira sto ce biti.

 

Neka zla, sve to tako treba, jer dobro je onda lakse prepoznati i mnogo se lakse ponekad, pomalo zrtvovati.

05.11.2015.

Strah

Smrt me preplasila. I zivot koji sanjam i nadam se. Ocekujem zaborav - insanski.

18.10.2015.

Poraz

Tersavo sam ustrajala da ne nosim kisobran, da stojim nasred stanice, bez obzira na sitnu kisicu. Nije to nista iracionalno, niti protiv zivota i zdravlja. Znala sam, koliko god da pokisnem, da cu za pola sata kuci, pa sam sebi mogla priustiti prozivjeti hadis. Dakle, proracunato. Spica je. Petak. Svi nekuda zure. U stanicu jedva ulijece Golf II i jedva se i zaustavlja. Sitan momak izlazi i pokusava gurati ne bi li upalio. Rom. Nema dovoljno mjesta i kada bi mogao sa svojih 50-ak kg pokrenuti auto. Sva sam napeta od moguceg sudara, jer uopce ne prate da li je semafor otvoren ili nije. Nakon par klizavih situacija, shvataju. Cekaju. Imam dovoljno vremena da shvatim da je jedino ljudski prici i pomoci tom zgoljavom momku. Osvrcem se po stanici. Mnogo nas je krsnih ovdje, ali smo svi nekako odusevljeni reklamom za Violetu koja dize pogled prema nebu. Ili... razgovorom. Sve mi je ovo pogresno i naopako. Opet gledam momka. Vidi se da mu je neugodno. Ni ne ocekuje pomoc. Pogledam niz sebe i zakljucujem da nisam prikladno obucena za guranje. Opravdanje. Razmisljam i da je smijesno da pridjem, ovakva kakva jesam i pomognem. Sramota me. U vrhu stanice policijska patrola. Njih dvojica citav prizor sa osmijehom posmatraju. Iz auta izlaze jos dvije cure i pomazu, shvativsi da ovaj nece sam pomjeriti auto. Jos jedno opravdanje. Ne mogu se naguravati s njima, nemam se gdje utrpati. Gledam opcinjeno prizor. Muka mi je. Sramota me. Iznenadjena sam vlastitim kukaviclukom i zakretanjem glave. Ja, koja ljeti oblacim zimsku odjecu i prkosim. Ja, koja tersam za pravdu na svim mjestima na kojima nemam sta izgubiti. Ja, koja pokusavam biti na usluzi covjecanstvu bez obzira sto ga bas i ne volim. Ja, koja sam okacila na sebe sve simbole pravicnosti, suosjecanja i samilosti. Izguravaju nekako Golfa II u srednju traku i vidim da je i tim zgoljavim curama jako neugodno. Saplicu im se noge, obaraju glave. Spica je. Autobus dolazi. Krsni momci, studenti i penzioneri, se naguravaju da udju prvi i zauzmu mjesta, jer... vikend je. Ne bi stojali ni za kakvu damu do Mostara ili Pocitelja. Ostajem po strani i cekam da udjem bez najahivanja smrdljivih pastuha. Shvatam da je vrhunac moje hrabrosti i neovisnosti od ljudskog misljenja ostati zadnji i glumatati da mi nije stalo do sjedecih mjesta. Najgore sto mi se moze desiti je da stojim 20-ak minuta. Mnogo dobijam, a malo gubim. Proracunato.

07.09.2015.

Sheki i njegovi slijepi sljedbenici... kak' su samo dosadni...

Sheki (hvala ti na ovom tako zgodnom nadimku) je rekao:

“Ja sam bolji!”

– propao je….

 Zidovi su rekli:

“Mi smo najbolji!”

– kazu da ce propasti...

Krscani su rekli:

„Mi smo bolji!“

– nestaje ih...

Muslimani su rekli:

„Mi smo jedini ispravni i raspravimo to – sad i ovdje!“

– ubijamo sami sebe, koljemo se, raspravljamo sami sa sobom, deremo nase tijelo, gibetimo se, potvaramo, mjerkamo, MRZIMO bismillahi one sa shehadetom.... pjena.

I, reci cu jos nesto, a znam da ne bih trebala. Mnogi nece shvatiti, mnogi ce misliti da sam luda, da nisam s ovog svijeta, a pisem bas zbog tih - mnogih:

Ima nekakvih bica na Zemlji… inovjernika, vjernika, hedonista, asketa, konzumerista, bagerista... i ta bica zive. Ali, kako zive?! Ta bica rade, UCE, zive zivot – SVOJ, razmisljaju, promisljaju, zauzeti su sobom, vrijedni, cisti, ne ogovaraju, jer ih zivo boli briga za pacenike bilo koje vrste i, sto je najbitnije, sigurno vole sebe i svoje zivote.

 

E, ko je ovdje bolji?!

 

Kad upoznam neke ljude u Islamu, vazda se sjetim Damira.

 

Damir Niksic kaze:

„Ostavi to, pokvarices! Ostavi to, neces ti to znat! Sjedni tu! Gdje ces?! Ne diraj to! Ne diraj to, pokvarices!”

24.08.2015.

Vjecnost

Desi mi se periodicno, kad me hvata prvi san, da zaboravim disati. Budim se u agoniji i ne shvatam sta se desava. Grabim zrak i pokusavam se smiriti. Pospanost ucini da se ponovno opustim i ponovno zaboravim disati. I sve iznova. I desava se samo kad lezim na lijevoj strani. Onda se forsiram, vec razbudjena, jerne prihvatam strah kao opciju. Lezim tako i cekam. I zaista opet prestanem disati. Jednostavno ne disem. Okrenem se na ledja, sita te bolesne igrice, ali san vise nece na oci. I pocnem misliti o smrti. Nepredvidivoj, a sigurnoj. Da li se plasim, da li zalim?! Da li cu, zbog jakog osjecaja da je smrt blizu, sutra nesto promijeniti?! Pocnem analizirati sta i koga ostavljam. I shvatim da nisam normalna. Jer, ne zalim. Ni za cim. Za ovim zivotom, opcenito. Mozda bih zeljela da su stvari bile drugacije, da sam vise uradila, da vise nosim sa sobom, ali sam duboko svjesna i toga da je sve moralo biti bas tako i toliko. Onda razmisljam o vjecnosti. Volim izgovoriti "vjecnost". Volim misliti "vjecnost". Uvijek sam voljela. Cak i kada nisam imala ovako jasnu predodzbu. Osjecala sam je. Cak se ni ne plasim sebe u vjecnosti, a trebala bih s obzirom na znanje koje posjedujem. Umiruje me. Ne rastuzuje me. Odmara mi misao. Ucini da mirno zaspim. I da disem. Da ne zaboravim. Ne znam zasto se vracam. Ni sto me tjera na tako neprihvatljivo ponasanje. Znam da mi treba. Osjetim i vratim se. Impulsivno. Budem zahvalna sto je to jedina ludost u mom zivotu. Porok. Jer, porok je sve cega se ne mozemo otresti i od cega ovisimo. Permanentno. Mozda i znam. Utociste. Bijeg. Na mjesto gdje znam da ce mi biti lijepo. Gdje volim govoriti. I slusati. Na mjesto gdje volim sebe, jer sam izmastana. Napravljena od bezbroj malih, nestvarnih slicica. Ili samo pazljivo odabranih. Ljubav sa predumisljajem. I umisljajem. Ne smatram tuznim, niti ludim sto je ona takva, prevazisla sve druge. I sto ne prolazi. Uvijek tu, zakopana ili razgolicena. Ali tu. Mirise mi na vjecnost... onu sto me ne plasi, a trebala bi, jer znam mnogo. I o ljubavi, i o vjecnosti, i o ovoj opsjeni od zivota...

20.08.2015.

Da li...?!

„Prema majcinim rijecima, posebno ga je zadivilo jevrejsko postovanje prema pravom ucenju, ne pukom pamcenju i prezvakavanju tradicije, sto je kod muslimana bilo uobicajeno. Medju tijesno povezanim londonskim jevrejskim zajednicama koji su izbjegli uzase Hitlerovog Konacnog rjesenja, djeda je otkrio grupu ljudi koja je, mada su imali sve moguce razloge da ocvrsnu – zbog opstanka – bez ikakve sumnje u sebe ili nesigurnosti, razgovarala o svim vrstama problema, posebno religijskih.

...Godinama kasnije, djeda bi obradovao djecu pricama o Goldenbergovima, kako su on i njegovi gosti ljubili knjige, cak i one koje nisu bile svete; kako su veselo pjevali svoje ritualne pjesme prije i poslije vecere; i kako su otvoreno razgovarali o svemu, od znacenja njihovih obicaja do najnovijihz naucnih otkrica i njihovog odnosa s onim sto je pisalo u Tori. Tu intelektualnu radoznalost dijelili su mnogi Jevreji koje je djeda upoznao dok je zivio u londonskim sirotinjskim cetvrtima, a takve ideje nisu sprecavali ni Goldenbergove niti njihove prijatelje da se mole ili prizivaju Boga priliom obroka ili odrzavanja vjerskih obreda. Djeda je iz kontakta s tim londonskim Jevrejima otkrio kako razmisljanje ne slabi covjekovu vezu sa tradicijom , vec je upravo jaca. To nije ono sto je naucio tokom svog vjerskog obrazovanja u dzamijama u Pendzabu gdje je, kao i mnogi dobri suniti, bio ucen da je sticanje znanja radi znanja bio siguiran znak da je neko skrenuo sa staze koja vodi Bogu.“

 

Da li je ovo razlog zbog kojeg intelektualci Istoka, kada se jednom dokopaju Zapada, pocnu pisati sa takvom gorcinom o Islamu, okrecu ledja i vjeri i tradiciji i sa gadjenjem gledaju na sve iz cega su dosli?!

Da li je ovo razlog sto zene, kada se jednom dokopaju Zapada, pocnu zivjeti ateisticku „slobodu“ do krajnjih granica?!

Da li je ovo razlog za stanje u ummetu?! Za stanje u kojemu vecina muslimana Istoka i Balkana uci napamet Knjigu i ne trudi se shvatiti, primjeniti i zivjeti makar jedan ajet.

Da li je ovo razlog sto bacamo najvece blagodati koje smo dobili, a niti im ne znamo vrijednost, no grabimo najgnusnije sto covjek i covjecanstvo  mogu  iznjedriti?!

 

Lijenost, nedostatak obrazovanja, besposlicarenje, ogovaranje, potvaranje, pronevjera emaneta, formalnosti, neshvacanje, neupucenost, kukavicluk, nipodastavanje, unizavanje, zavist, oholost, zudnja za imetkom/ dunjalukom, skrtost, nedostatak pravednosti, poniznost covjeku, a ne Bogu... nepromisljanje... nisu to nase odlike, niti se po tome danas prepoznajemo, ne...

 

Uskratite covjeku promisljanje i dobit cete nerazumnu zvijer, idealno oruzje za vlastite ciljeve.

  


Stariji postovi

TA-HA
<< 09/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930