TA-HA

„Vecinu savremenih ucenjaka i zagovaraca islama mozemo svrstati u dvije skupine:

1. One koji su odusevljeni i zaslijepljeni zapadnjackom kulturom i civilizacijom, pod cijim su okriljem odgajani i obrazovani, koji pokorno i ponizno klece pred njezinim hramom, koja je za njih idol i jedino vrijedna divljenja. Ovakvi uzimaju principe zapadnjacke civilizacije i njezine obicaje kao gotovu stvar, o kojoj ne moze biti rasprave ni diskusije. Ukoliko se glediste islama podudara sa gledistem zapadnjacke kulture o nekom pitanju, oni klicu i velicaju islam, a ako se u necemu to glediste protivi, POKUSAVAJU POSTICI KOMPROMIS ILI „NATEGNUTI“ ISLAM NA EVROPSKO GLEDISTE, SLUZECI SE PRI TOME RAZNIM OPRAVDANJIMA ILI IZVINJENJIMA, NERIJETKO ISKRIVLJENIM I PROIZVOLJNIM TUMACENJIMA. Kao da se islam mora podvesti pod mjerila i standarde zapadnjacke civilizacije, njezine filozofije i tradicije.

Oni se narocito lahko otkrivaju kad se govori o islamskim zabranama, kao, recimo, kipovima, lutriji, raznim interesima utemeljenim na kamatama, osamljivanju sa zenom koja nije zakonita supruga ili u srodstvu, neposlusnosti zene, oblacenju muskarca u zlato i svilu ili sl., ili kada je rijec o halal poslovima: razvodu braka, visezenstvu i drugim pitanjima. U njihovim ocima je dobro i dovoljno ono sto praktikuje Zapad, a zabranjeno ono sto po tamosnjim mjerilima nije dozvoljeno, zaboravljajuci, pri tome, da je islam Bozija objava i rijec, a Njegova rijec mora biti uzor. Ona sve nadvisuje i ne moze nista biti uzvisenije od nje! KAKO BI TO IZGLEDALO KAD BI SE GOSPODAR POKORAVAO SVOME POTCINJENOM ILI KADA BI STVORITELJ UDOVOLJAVAO PROHTJEVIMA SVOJIH STVORENJA?!

Da se Allah za prohtjevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i zemlji i onom sto je na njima... (El-Mu'minun:71).

Reci: „Moze li ijedno vase bozanstvo da uputi na pravi put?“ i odgovori: „Samo Allah upucuje na pravi put!“ Pa da li je onda dostojniji da se postiva onaj koji n apravi put upucuje ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi? Sta vam je, kako rasudjujete?! (Junus:35)

2. Druga skupina jednostrano prilazi pitanju halala i harama drzeci se samo golog teksta Kur'ana i smatrajuci da je to jedini dopustiv i ispravan stav. Oni nisu spremni da odstupe od svog stava ni za dlaku, niti pokazuju interes da provjere dokaze na kojima pociva njihovo mezhebsko stajaliste ili na kojima zasnivaju svoje misljenje da bi, konfrontirajuci ga argumentima drugih, nakon usporedbe, ispitivanja i prociscavanja, dosli do istinitog i pravog rjesenje.

Ako takve upitate o muzici, pjesmu, igranju saha, prosvjecivanju zene, otkrivanju ruku i njezina lica i drugim pitanjima, najblaze sto ce vam o svemu tome reci ili napisati jeste: To je sve zabranjeno, haram. Cineci to, zaboravljaju na ponasanje i praksu casnih predaka selefa, prve generacije muslimana, koji nikada nisu imenovali haramom neki cin za koji nisu potpuno bili sigurni i ubijedjeni. U ostalim situacijama zadovoljili bi se konstatacijom: To nije dobro, To nije preporucljivo i sl.

Moja je zelja da ne budem ni od jedne od navedenih grupa. Moja vjera mi ne dopusta – nakon sto sam priznao Allaha dzelle sanuhu za Gospodara, islam za svoju vjeru, a Muhammeda za poslanika – da Zapad uzimam za svoje bozanstvo!

Razum mi, isto tako, ne dozvoljava da oponasam, po bilo koju cijenu, u svim slucajevima i pitanjima, jedan mezheb, svejedno da li je ili nije neko pitanje u njemu pravilno postavljeno. Jer, imitator – kako kaze Ibni Dzewzi – „nije pouzdan i siguran u ono sto oponasa. U oponasanju lezi ponistenje uloge razuma jer je njegova funkcija u razmisljanju i rasudjivanju. Uistinu je odvratno posmatrati covjeka, kome je poklonjena svjetiljka da mu svijetli, kako tu svjetiljku trne voleci da luta po mraku“ (Telbisu Iblis, str. 81).

Nisam imao namjeru da vezem sebe ni za jedan od postojecih priznatih mezheba u islamskom svijetu, jer istina nije pravo na vlasnistvo jednog od ovih pravaca. Isto tako, njihovi osnivaci – imami nisu se smatrali nepogrjesivim nego samo onima koji traze istinu, pa ako u tom svom nastojanju i pogrijese, odat ce im se priznanje, a ukoliko ustanove pravu istinu, onda ce im se nagrada i priznanje udvostruciti.“

Lezimo.

Umjesto bajki, pricam joj o ljepotama Dzenneta, o licima vjernika na Sudnjem danu, o ukusu dzennetskih pica, o ukusu dzennetskih jela, o prelijepim mladicima i djevojkama, o divanima, o lijepom govoru, o miru, o cistim i veselim srcima, o druzenjima, o izvoru na koji ce nas nas Poslanik odvesti...

Tiho jeca. Kaze da place, jer me nije uvijek slusala.

Pricam joj o oprostu i o kajanju, pricam joj o Milosti i o popravljanju, o zamjeni jednih naroda drugima koji bi grijesili, pa se kajali, o tome kako Allah voli kad Ga rob moli za oprost, o iskusenjima, o poretku...

Placnim glasom objasnjava da ustvari place kad se sjeti Allaha.

Pricam joj o takvoj suzi, o njenoj vrijednost, njenoj ljepoti, njenoj velicini kod Allaha....

Prica mi:

„Mama, Allah nas vidi. I vidi nase suze. Pa On skuplja sve te suze kad zbog Njega placemo i od njih napravi Izvor u Dzennetu i to je TAJ IZVOR. Jel' da mama da je Izvor od nasih suza?“

„Ne znam duso, ne znam. Nisam nikad tako razmisljala. Mozda, samo Allah zna....“

„Jeste mama, tako ti je to. Znam i ja.“

„Primjer kako se treba odricati od licemjera najbolje je uzeti od Allahova Poslanika s.a.v.s., prema njima. O tome ucenjak Ibn el-Kajjim kaze: „Sto se tice prakse Allahova Poslanika s.a.v.s., i njegova odnosa prema licemjerima, treba znati da je naredio da se prihvate onako kako se javno predstavljaju, da se sud o njihovom nutarnjem osjecanju prepusti Allahu i da im se suprotstavlja znanjem i argumentima. Allah je Poslaniku naredio da se od njih okrece, da prema njima bude strog i da im se obraca rjecitim stilom ne bi li to taklo njihove duse. Zabranio mu je da im, kad umru, klanja dzenazu, da posjecuje njihove mezare i dao mu do znanja da im nece oprostiti, ako bi za njihov oprost zamolio.“

Muhammed Se'id Salim el-Kahtani

Dragi moj Ahmete, brate po ludosti i usamljenosti,

Pišem ti, eto, jer u ovom vaktu nemam kome drugom, a ni u tvom ne bih imala, znam.

O tvom vaktu znam ponešto, a ti o mom nisi imao kad čuti, pa da podijelim s tobom, brate po ludosti.

Znaš Ahmete (a znam da se ne vrijeđaš ni na ovo „brate“-nisi od tog soja), tvoje srce i glava tvoja su i meni dati. Valjda je zadužimo po odredbi Silnoga i Mudroga. Odredio je Pravedni da mislim i sa oklagijom u ruci, 'ta ću?! Odredio je Milostivi i da lutam godinama, dugo godina Ahmete. Pa je, odredba Njegova bila da se probudim jedno jutro sa svojim srcem, a da i dalje tvoju glavu nosim. Deverli glavu, jah.

Moja misao, kao ni tvoja, nema šejha. I u mom vaktu je najbolje pecati ribu, ali Ahmete, ti za svoga deverli života nisi našao način, a ja men' se čini, jesam.

O Islamu ti nemam šta pisati, znao si, kao što svaki musliman zna šta je to, od koga je to, kako je to... Znao si da je On, Jedan i da je Muhammed, neka je na njega mir i spas, poslanik čitavom čovječanstvu do Sudnjeg dana. Znao si ti Ahmete i o Muhammedovim drugovima, tim neustrašivim stijenama. Znao si da su predavali bitke kada bi čuli da je samo JEDAN Muhammedov drug u redovima muslimanske vojske. Niti si ti Ahmete, niti sam ja, svjedokom takvoga vakta i takvih muslimana. Mah... znaš ti, kao i ja, da je politika uzela maha i onda, za vrijeme njih četvorice, a kako ne bi stotinama godina iza.

I u tvom vaktu je bilo svega, al' de da ti o mom nešto kažem.

Znaš, nedugo nakon što si preselio, odlučili smo se haman na malo drugačije vjerovanje. Bilo je džamija, ah, kao i za tvog života, a bilo je i hodža, istih kao za tvog vakta, rekla bih. Učili su rijetke koji bi im svratili, učili su ih zaista i imanskim i islamskim šartima. Mah, ako su neki i propustili.... vakat je zahtijevao. Džihad se nije spominjao, a ni Muhammedova brada, vakat nije dao. I tako, moj Ahmete, učili su nas stotinama godina da budemo mirni. Toliko mirni Ahmete, da smo dva puta u 50 godina išli ćutke na most na Drini. Znaš Ahmete, njih malo je klalo nas puno, jer... kažu da smo mi ovdje za toga rođeni, da nas svako malo kolju. A ja ne mislim kao oni Ahmete.... ja mislim, usuđujem se misliti Ahmete, da su nam hodže uzele od vjerskog dostojanstva, pa smo mislili da moramo pod nož. Znaš što mislim tako?! Kod svakog pokolja i genocida, ama i neke svoje dileme obične domaćice, zamišljam kako bi ashabi i ashabijke reagovali. Nekako Ahmete, ne mogu zamisliti da 4000 ashaba stane u kolonu, pomjera se za korak, koliko prostora zauzme jedan čovjek, čeka da zakolju onog ispred njega, pa ga uzme i baci u Drinu i poslušno se vrati i ponudi vrat. Ne mogu ih zamisliti Ahmete, da toliko ne vjeruju u obećanje Gospodara da će dobiti 70 i nešto hurija i dvorce, ako puste krik, ako polete na metak, ako zubima izgrizu koljača. Džaba Ahmete... ne mogu. Ne mogu zamisliti ashabe da vjeruju Mladiću. Više želim vjerovati da bi 300 ashaba išlo na 1000 njih, ili 1000 ashaba na 3000 njih i nekako volim misliti da se pored njih ne bi toliko nas silovalo i čast nam uzimalo po hotelima.

Ahmete, ti znaš kako je naš Muhammed bio pravedan. I ti znaš šta nas je učio o časti muslimana.

E moj Ahmete, dođe i drugačije vjerovanje. Nekako sve mislim, nespretan krik onih koji se nikako nisu mogli pomiriti sa „jedinio ispravnim i mirnim“ islamom naših nana i deda. Počeše se trviti, zauzimati stavove jedni spram drugih, prokazivati, javno braniti ili napadati, a ja ti, moj Ahmete... nikako nisam mogla sebe naći. Ni među jednima, ni među drugima. Znaš li zašto Ahmete?! Nije zato što znam, jer ja ne znam. Obična sam ti, ama više nego obična, teta sa Balkana koja je pročitala par islamskih klasika, ali Ahmete, moja misao nema šejha i razmišljam o ashabima. Nekako ih ne mogu zamisliti ni da mi odu iz džamija, niti da kriju misao, vazda poštenu, niti da strelicama napadaju na trojanskog konja. Ne mogu ih zamisliti Ahmete da mnogo pričaju, da se odriču braće, da ne odu pomoći Palestini, Afganistanu, Čečeniji. Ne mogu zamisliti Ahmete da bi ashabi zaboravili džihad zbog višeženstva, propisa o razvodu, trkom za ženama. Bolan Ahmete, znaš ti, a znam i ja, da su to bili ljudi gromade, a obični. I ratovali i ženili se, ali su se bojali samo Gospodara. I odatle im čast i ugled kojim se ponosimo i danas.

Znaš Ahmete, mene napadaju moji. I njihovi. Moja misao je vazda kritizirana. Pa, kako može biti ispravna?! Nego, ja iz prikrajka, kao i svi mi danas, čekam da neki pravedan nemusliman šta napiše, pa da ga citiram i da se do besvijesti pozivam. Znaš li Ahmete ko je prvi pisao o genocidu nad muslimanima iz 40.-ih? Nemuslimani. A, znaš li Ahmete da je Alija rahmetli oslobodio riječ, ali niko ne čita Ahmete muslimanske autore. Ima jedan dr Šemso, mahom nam je nepoznat danas, al' Ahmete, čovjek je mnogo posla uradio, no džaba. Nije imao za koga.

Gledam šta nam uradi od vjere politika. Da, da, i za tvog vakta je islam deda i nana bio ispravan.... i za mog je... a, kako ću ja objasniti bilo kome da islam nije što i kršćanstvo, niti judaizam, niti bilo šta, jer nam je Gospodar vjeru našu upotpunio tek sa ovom Objavom. Muhammed nije Isa, niti Musa, niti bilo koji od poslanika. Svi su drugačiji, a svi su vjerovali u Jednog Stvoritelja i tu su isti. Muhammed je bio i vojskovođa. Da, u ratu je bio u prvim redovima. Nije bio podrumaš. U miru je bio miran i nikad riječ nije pogazio. Muhammed je bio kompletan, neka je mir i spas na njega. Muhammed je bio dostojanstven! Razmišljam kako bi naružio ovog što je sa 100-tinjak metaka dopustio da nam ponovo definišu islam na ovim prostorima. Amerikanci, po ludosti brate. Njih nisi upoznao za svog vakta. Tada su trijebili Indijance. Danas su ti, moj Ahmete, mnogo miroljubivi imperatori, no sreća, naše male Bosne prijatelji. A, znaš, po ludosti brate, da naša nije samo Bosna, već čitava Zemlja. Pa, Ahmete, ovaj imperator, nepoznat za tvoga vakta, prekrio je sve, no sreća naša Ahmete, nama je prijatelj, ako ne odluči, poslije petka drugačije.

Znaš Ahmete, ti nisi našao načina da pecaš ribu, a ja jesam.

Vidi kako.... uzela sam si Poslanika s.a.w.s. za šejha. Uzela sam si za džemaat njegove s.a.w.s. drugove, a ispijam kahve samo sa Kur'anom. Jer, Ahmete, ja pijem kritike i zakretanje glave. Ja ti, moj Ahmete, svako malo dobijam lekcije, pa.... puštam i braću i sestre od svojih misli i osobađam ih sebe, jer... moj Ahmete, ni tvoj vakat ni moj vakat.... nisu za ovakve insane.  

Mnogo sam ti usamljena Ahmete i pomalo luda... al' pecam ribu Ahmete da ne naudim muslimanima svojim razmišljanjem.

Pa, ako zbog slobodne misli okončam kao ti.... ima jedna dova koju nikako da naučim napamet. Prouči se kad se nova odjeća oblači i mogu ti reći Ahmete, da mi je najdraža. Nekako mi sva moja vjera u nju stane....

I Ahmete, molim Allaha, Gospodara svih svjetova da mi podari dostojanstvo kakvo je podario prvim muslimanima i molim Allaha da sve muslimane sačuva od mojih ruku i mog jezika, amiiiiiiiiiiiiiiin.

I zato... moj Ahmete.... ostavljam tebe, a odričem se džemata.... ostavljam tebe, brata po ludosti i usamljenosti naših vakata.

Prvi put se ne plasim, samo cekam... elhamdulillah...

Traziti laksi put je izbor kukvica ili mudrih, i do danas mi je dilema. Ne leze mi ti laksi, pa vecinom, na svoju stetu, biram za sebe teze. Odricem se uporno i bez posustajanja. Mazohizam cisti. Nije tako davno bilo kad su mi izbori poceli nalaziti potvrdu u Istini. Nije tako davno bilo ni kada sam osjecala da li je izbor ispravan tako sto sam odjednom bivala silno uznemirena ili neljudski mirna.

Da je ispravno, znala sam kad pocnem hodati sa lahkocom, misliti jasno i govoriti lagano. Takva stanja su trajala i sama po sebi su „brzo“ prolazila, jer su bila lahka. Losi izbori su mi davali olovo na ledjima, petljanje jezika i mutnu misao. I, bez obzira na kratkocu vremena, „dugoooo“ su trajala.

Ovaj haal jos nisam dozivjela. U jednom danu i jednoj noci toliko prevrtanja. Toliko promjena. Toliko sedzdi na kojima ne znam zbog koga placem. Zbog Gospodara, sebe ili prijatelja?! Zar se u jedan dan moze umijesati toliko razloga, odluka i previranja?! U jednome srcu i olaksanje i tegoba?!

Ona brine da mi treba... ne treba mila, imam Gospodara. Imam i tebe, ali... ne moras sa mnom pusit da bih to znala.

Njeznoj bih pisala i taman kad sam odlucila, njena rijec me doceka. Sa istim ili slicnim halom se javlja. Srcem joj haal osjecam i grlim je priko svih ovih kilometara.

Svoju prikazu zaboravljam. 4 sata je cekala da joj kazem da kahva otpada, jer... tek kad sam njenu haljinu za aksamski namaz obukla, sjetih se da me negdje ceka. Trazih halal i rekoh da jesam zaboravila, da nema opravdanja, a ona... lijepa moja prikaza... u istom haalu, evo koliko i ja. Naravno da je budali halalila, takva je... mahnita.

A ovu lijepu, jos suzom uljepsanu, ne gledam. Ispod trepavica je virim. Okrecem glavu ne bi li mi jos duse dala. Govori, gleda, a ja je tek tu vidim jasno. Pa duso moja, nek si mi dosla u svijet insana iz svijeta lijepih dama, jer... samo mi takva mozes u dusu stat. Neka te, ostani... ne u kuci mojih roditelja, nego u meni. Taman takva, sa kosom i ocima kao u mog djeteta.

Da mi je zaduziti nekog normalnog insana da nas na jednom mjestu skupi, jer se same pronasle ne bi sa ovime sto nam pamet uzima... pa da sjedimo, a da ne pricamo. Eto, sta bi rekle o nasim izborima, tegobama, lutanjima, trazenjima. Nista...

Ima kahva, ima „jah“ sa uzdasima i taman...

Kome treba vise... nek dovi... za svakoga ima u Gospodara, a On s.w.t. iz Svoga obilja daje koliko i kome hoce, ali rijetko dignute ruke prazne vraca...

Ima u Gospodara... elhamdulillah...

“Zato je prva muslimanska zajednica u cjelini odražavala tu svijetlu, čistu sliku, čistu po moralu, upravi, privredi, društvenim odnosima, te misaonim, duhovnim, praktičnim i vojnim aktivnostima u svim sferama života.

Musliman pojedinac tada nije mislio da može obožavati svoga Gospodara unutar sebe i svojega bića, a praktično se ponašati kako mu volja, ili kako nalaže bilo koje neislamsko društvo, niti je mislio da može pustiti svoju zajednicu da odstupi od islamskog pua.

Isto tako, ni muslimanka nije mislila da može svojom nutrinom obožavati Gospodara, a oblačiti se, dotjerivati i ophoditi sa muškarcem bez ograničenja, te razmišljati i osjećati kako joj volja, ili kako joj nalaže bilo koje neislamsko društvo, niti je mislila da može ostaviti svoju zajednicu da odstupa i skrene sa islamskog puta.

Ne, i jedno i drugo su znali da su prihvatanjem islama prihvatili i ozbiljne obaveze prema sebi i prema svojoj zajednici, koje im nalažu neprekidnu budnost, bez razlike jesu li u pitanju krupne ili sitne stvari i bez razlike ticale se njega lično ili zajednice u kojoj živi. I u toj budnosti uvijek su imali na pameti da ih čeka polaganje računa pred Allahom dž.š., pa su ga sviđali unaprijed sami sa sobom i tako bili muslimani.”

“Jesmo li muslimani”  Muhamed Kutb

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.

(En-Nisa, 65.)

Prenosi se od Enesa r.a. da je Allahov poslanik s.a.v.s. rekao: „Onaj kod koga se nađu tri svojstva osjetiće slast imana: da mu Allah i Poslanik s.a.v.s budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo u ime Allaha i da mrzi povratak u kufr, nakon što ga je Allah spasio od nevjerstva, kao što mrzi da bude bačen u vatru.”

http://www.peticije24.com/peticija_protiv_diskriminacije_pokrivenih_zena_u_bih

Ovdje nema islamofobije, niti diskriminacije! Točka!!! Barem u suvremenim definicijama istih, a sprovedenih u praxu... u pojedinim, slučajno muslimanskim, državicama...

Ipak bih se konsultirala sa prekooceanskim susjedima šta da mislim o ovome. Kad odem po mišljene, možda se i oglasim...

Sjedila sam preko puta insana cestita. Svakom rijecju sjecala se svojih grijeha. Sramila se takvoga insana i... pomislila na sram ispred Tebe Koji znas, jer ovaj preko puta mene ne zna, a grijesi su veci od dunjaluka. Kako li cu tada umirati kad me ovaj cestiti tjera da unutra placem i ne vidim sebe ni do njegovih clanaka. Gospodaru, kako cu tada?! Ispred Tebe, Sveznajucega, Milostivoga... sama...

Klanjala sam iza i iznad cestita insana. I... gledajuci njega, lijepog i cestitog zaista, ali koji o mom haalu nema nikakva znanja, glavu sam u krilo uronila. A kakva li je Tvoja ljepota?! I gdje cu tada glavu spustiti od stida i poganluka svoga kad me insan na ovako tesku suzu tjera?! Cestit insan, zaista, ali bez ikakvog, o mom haalu znanja. A Ti, Gospodaru, moje srce znas bolje nego ja i djela moja pogana. Lijepa mi je dzamija, ali nisam lijepa ja...

Hodala sam pored cestita insana. I plakala. I svakom celijom se stiskala da budem manja, taman onoliko koliko Ti, Milostivi, znas da sam mala. Da cestitog ne lazem i ne varam, da pogresnu sliku ne stvaram. Ya Rabbi, pored cestitog mi je teska suza na srce kapala, a kako ce tada, na Danu stajanja?!

Gospodaru, Ti znas zelju moga srca.... da me cistis i ocistis da ne umirem od srama toga Dana. I... Gospodaru, ja znam da insanima nikada vise necu biti cista... i ne treba, ali Tada... toga Dana... ocisti me da budem dostojna u Tebe gledanja. Sta su iskusenja zavodljivog dunjaluka spram pocasti toga dana?! I sta je uzivanje varljivog dunjaluka naspram ponizenja toga Dana?!

Gospodaru, poslao si mi insana cestita da shvatim odvratnost harama i ljepotu suzdrzavanja. Elhamdulillah.

Da se vrijeme ikomu vratilo od insana, ja ne bih molila za povratak. Ne bih zbog ovog jutros osjecaja. Ne bih zbog ovog kajanja. I opet bih isto prozivjela da znam da cu ponovo spoznati kolika je Tvoja mudrost kad iskusavas robove svoje haramima da bi te molili za oprost kao sto sam jutros molila ja.

Gospodaru... kada bih svim insanima ostala prljava, daj mi da pred Tebe dodjem srca cista.

Amin ya Rabbi...   

http://www.muslim-shop.com/Wand-Tattoos:::976.html

Ne volim gledati prolaznike dok prolazim. Ne volim gledati čekače dok čekam. Neke... '99. smrzavala sam se čekajući autobus. Prišla mi je. Lijepa, čudno lijepa za tu stanicu i taj sat. Pristojno se izvinula i udijelila komplimente mojim kapicama... svim, a brojala sam ih mnogo tada. I kazala mi je još da me već godinu gleda i još nečega što me zbunilo i malo uplašilo.

Jutros mi je prišla teta... nepoznata, čudno vesela za taj sat i taj minus. Udijelila je komplimente mojoj kombinaciji za koju očekujem iskren smijeh, ali nikako i kompliment... na toj stanici, u taj sat. Zbunila me... ne dovoljno da ne zahvalim uz osmijeh....

Ne gledam španske filmove, rekoh ti to. Poslije onog iz neke '99. Sjedila sam u kinu pored njega, te neke bezbrižne, naše godine. Bila sam tada... pa, bezbrižno srećna i beskrajno tužna u tom kinu. Zbog filma. Zbog njih. Zbog bola provučenog kroz perverziju tijela i uma. Zbog društvenog prihvatanja devijacija. Tako ga gledah te, srećne godine. I sinoć... uz cigar pred spavanje „naletjeh“ na isti. U kasni sat kad je vrijeme dubokih snova za insane koji jutrom žure na kopanje. Ostadoh. Gledah. Ne film. Sebe. Da vidim kako ga danas gledam. Prošlo je... koliko to godina?! Jesam li bolja?! Hoću li osuđivati kao onda?! Hoće li me zaboliti kao te, srećne?! Nisam osuđivala. Bila sam beskrajno tužna. Shvatih da ih shvatam, a onda sam bila daleko od toga. Daleko od života, sudbine, iskušenja. I kako sam mogla?! Sinoć ne gledah u likove i odjeću njihovu, sinoć im zavirih u srca... i bijah beskrajno nesrećna...

Koliko me vrijeme popravlja?! Koliko me spoznaje oštete ili obogate?! Koliko mi zrelost daje prostora da ne osuđujem, da jednostavno shvaćam i patim s njima?! Koliko sam bolja ili gora sa prolaznošću?!

Danas, mnogo manje osuđujem... odjeću i lik.... sve više tragam za srcima... danas.... zavirujem svako malo u svoje srce i čudom se čudim što niko sa mnom ne gleda u tom smjeru...

Danas...

http://drugacijamama.blogger.ba/

http://hindic.com.ba/

"Otvoren je humanitarni telefon i tokom ovog mjeseca donirane su samo 4KM. Molim vas ko je god u mogućnosti da pozove jednom ili dva puta ovaj humanitarni broj: 090 291 016 čime donirate 2KM."

http://musafirke.blogger.ba/arhiva/2011/10/06

Da nam se Allah s.w.t. smiluje, popravi nase stanje i ucvrsti nas na putu istine, amin.

Mubarek vam petak.

Ne znam zasto, ali prelistah nabrzinu sve PP unazad 4 godine i 3 mjeseca. Iznenadih se vlastitim zaboravom i zaboravljenim ljubavima. Nezahvalnoscu svojom... kako su njezne poruke i velike onda bile, a ja... Nekako, insan za sebe najlakse nadje opravdanje. Neko nas jako voli i odjednom, preko noci (a nista nije preko noci), osjetimo, mozda ne mrznju, ali nekakav prijezir sigurno, od strane tih istih osoba koje su nas jako voljele. I insan, koji je sklon traziti si opravdanja, cudi se i baca iza ledja sve, jer nije do nas. A jeste... nesto smo morali uciniti, reci ili mozda samo promijeniti na sebi da bismo osjetili taj prijezir. Mozda smo bili suvise daleki, ignorantni, bezosjecajni... Kad pogledam nickove, jos uvijek osjetim onu istu bliskost i ljubav koju sam osjecala tada. I zahvalnost. Nema prijezira... men' se cini, nikad mi se los insan nije javio ili ne znam dovoljno o ljudima jos uvijek...

Najvise me dirnu poruke njegove, sa malo rijeci, spretnih doduse. Cesto zamisljam sbb kbb... kako bi to izgledalo. Da li bih tu nasla pazuho koje trazim, ono, da se samo ponekad sakrijem od svjetine i odmorim zaklonjena tom miskom.

Ne znam... insan zaboravni i nezahvalni. Zaboravi voljeti, zaboravi se javiti i zaboravi zahvaliti, ali je lijepo pobjeci u ljubav, jer tu zastare nema.

I, da me nije sramota sad bih se svim tim INSANIMA/nickovima javila i zahvalila i.... eto...

Eto... jah... uz jutarnju kahvu shvatih da te vise nema. 'Ta ces?! A, lijepo sam ti govorila da moras paziti koga volis i na cijoj si strani. Nema to vise veze sa dokazanom ili nedokazanom krivicom. Nema to vise veze sa pravdom i nepravdom. Toga duso MOJA odavno nema. Za njih, za nas, jer...  ovo je DEMOKARACIJA.

Znas Laden i Awlaki... njihove oci... njihove oci... njihove oci i njihov pogled...

Mozemo li mi reci, braniti, utjecati?! Mozemo koliko mozemo, valjda.

Da im Allah podari pravedan sud, shehadet i Dzennet inshaAllah... a da ljudima budu pouka, ali nakon sto provjere ono sto dolazi do njihovih usiju kroz medije...

A, i blog mi je malo dosadio, licemjerje opcenito, pa... bilo bi zgodno da me ukinu, pa da i ja naberem koji sevab inshaAllah, a ti... ne ocekuj da te neko poselami, pruzi ti ruku ili te spomene... jer, takvi smo mi...

Dzemat, dzemat, dzemat!

Da nam se Allah smiluje, ucvrsti nas i ujedini nasa srca u ljubavi i borbi protiv nepravde, amin.

„Potpunost je ljepota svakog svojstva i njegova izostrenost, a malo je svojstava koja su ponaosob lijepa.

Onaj koji je hladnog izgleda nije ni ljubak, ni lijep, ni divan, ni sladak.

U jeziku nema odgovarajuceg izraza za lijepo. Ipak, lijepo je ono sto se kao takvo dusom osjeti, u cemu su saglasni svi koji lijepo vide. To je plast navucen na lice i sjaj koji srca sebi privlaci...“

Mubarek vam petak!

NISTA NIJE TAKO SNAZNO KAO NJEZNOST I NISTA NIJE TOLIKO NJEZNO KAO PRAVA SNAGA!

Enes b. Malik, radijallahu anhu, priča: “Dok smo sjedili s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, on reče: ‘Sad će se pojaviti dženetlija!’ I pojavi se neki ensarija: s njegove je brade kapala voda od uzimanja abdesta, a u lijevoj ruci držao je nanule. Sutradan, Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, opet je rekao: ‘Sad će se pojaviti dženetlija!’ I pojavi se čovjek koji se jučer pojavio: i ovaj je put s njegove brade kapala voda od uzimanja abdesta, a u ruci je držao nanule. Isto se ponovilo i sutradan. Allahov je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napustio društvo, a Abdullah b. Amr b. el-As obratio se tom čovjeku rekavši: ‘Posvađao sam se s ocem i zakleo sam se da neću noćiti u kući tri noći. Možeš li me primiti tri noći na konak kako ne bih morao prekršiti zakletvu?’ ‘Mogu’, odgovori ensarija. I zaista, Abdullah b. Amr noćio je kod toga čovjeka tri noći, međutim, govorio je Amr, čovjek nije obavljao noćni namaz osim što bi, prevrćući se u postelji, spominjao Allaha i donosio tekbire, sve dok se ne bi probudio na sabah-namaz, kad bi uzeo abdest i učio uobičajene dove, pa je Abdullah skoro počeo smatrati da su njegova djela bezvrijedna. I nije se mogao strpiti, već mu je priznao: ‘Allahov robe, između mene i mog oca nije se desila svađa zbog koje se ne bih vratio kući. Ali, čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako tri puta govori da si ti dženetlija, pa sam poželio s tobom noćiti i vidjeti šta to značajno radiš. Međutim, nisam vidio da si uradio ijedno posebno dobro djelo. Hoćeš li me izvijestiti čime si zaslužio Džennet?’ Čovjek reče: ‘Džennet sam zaslužio onim što sam činio pred tobom.’ I Abdullah b. Amr pođe kući, a čovjek ga pozva i dopuni se: ‘...osim što u duši ne nosim pakost ni prema jednom muslimanu, niti im zavidim na dobru koje im Allah daje.’ Na to mu je Abdullah samo rekao: ‘Eto, time si zaslužio Džennet, i to je ono što mi nismo u stanju ostvariti.’”

(Ahmed)

Hvala za hadis :-)

Mogla bih danas napisati najljepse stihove i usiti Nerudu, ali necu.

Danas, u ovaj mubarek dan, samo zelim ostaviti traga za svoja buduca sjecanja.

Da Allah nagradi domacicu, amin.

Mislila sam... da ce mi opet umanjiti... da cu od sebe otkinuti, a nije i nisam...

Jutro je promijenilo sve... mozak je svario, srce je primilo, sa zadrskom i...

Mubarek vam petak, vama od sinoc (i halalite mi), vama od jucer i vama od sutra!

Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu

Cudni su ovi moji posljednji dani sto se vuku kao kese nakon poplava i zuljaju pogled cistih prolaznika.

Jucer, u nekakvom behutu zbog sebe, kakva jesam, procitah sebe ponovo. Da se utjesim, da sa distance odmjerim napredak. Hvala Allahu, Onome Koji dijeli iz milosti Svoje kome hoce i koliko hoce.

Nekad bih brisala i mozda cu ponovo, danas pustam da svjedoci. Protiv mene, jer... kakva mi je odbrana ovdje?! Nepotrebna. A tamo... ya Rabbi, izbrisi mi dobrim od losega, amin. Zastrepih na sekundu od pogresnog shvacanja insana, pa zastadoh. Ko si mi ti insanu i ko sam ja sebi? Zar da mi mjerimo mjerilima nasim koja se svako malo mijenjaju?! A onda me strepnja obuze, onakva kakva treba i zbog Onoga zbog Koga treba. Imam li ja icega dobroga pri sebi??? Malo je vremena, malo, a mnogo sam potrosila, pa opet... kolika je milost Tvoja!!! SubhanaAllah! Sta bih da sam svoje vrijeme prespavala?! Allahu ekber! Hvala Allahu na budnima da svjedoce o meni losoj i da se spram njih popravljam kad mi svijest o Sveprisutnom Allahu popusti.

Ne postavljam sebi odavno teska pitanja, jer je i sa laksima dovoljno komplikovano dan prozivjeti u iskrenom robovanju, ali ovih dana, koji se vuku kao plasticne kese... pitam se i mnogo placem, da, mnogo placem:

„Cime zasluzih, ja nikakva, ja, u tolikoj mjeri nesavrsena i losa?!?!?!?!“

Allah je Taj koji odredjuje sudbine robova Svojih.

Allahu ekber.

U ovim danima sto vise oko mene k'o plasticne kese poslije poplave, pogledah fotke. Jutros, zapravo...

Sarajevo, Zenica, Travnik, Srebrenica... i prokleti insan! Kako srecu u njenoj punini ne osjeti dok ga davi i gusi, kako je ne prepozna, pa place i gusi se mislivsi da je tuga. Osjeti da ga preplavljuje nesto, ali ne zna insan mali da je to sreca.

Gledam svoj osmijeh pored vasih. Ya Rabbi, kako sam se smijala, kako je to lijepo provedeno vrijeme... Gledam nas... prokleti insan kad ne cijeni ljude. Zar mi fotka mora pokazat kako smo lijepe?! I osmijesi nasi kroz suze. MashaAllah!

Allahu moj, Ti mene castis, a ja ne uzvaracam, sem sa ono malo zahvalnosti kad shvatim. A, i tada se preplasim srece. I tada bih najradije plakala, jer znam kakav je dever odabranih, dobrih, skromnih.

Ya Rabbi, sta cu ja danas? Hocu li plakati ili se jednostavno pustiti i zivjeti srecu? Jer, ja danas ne znam sta bih. Dusa mi je puna, a plakala bih iz nje.

Ya Rabbi, sta cu ja sa ovim sto mi dajes iz obilja Svoga?