Otvori blog     

TA-HA

"O, vjernici, zasto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kad govorite rijeci koje djela ne prate."

24.05.2012.

Kad porastem bicu televizor, kad porastem bicu tv...

 

Kad porastem imat cu odgovor na sva djecija pitanja. I na svoja. Kad porastem snalazicu se u prostoru i vremenu. Znat cu sa djecom. I sa ljudima. Kad porastem znat cu sta zelim. I ne zelim. Kad porastem znat cu kako zastiti Tahu i nauciti je da se stiti od svih i svacijih udaraca. Kad porastem i sebe cu znati zastititi.

 

Kad porastem necu vise kasniti par decenija sa odlukama. Necu biti neodlucna.

 

Kad porastem, bit cu toliko hrabra da promijenim posao, drzavu, kontinent.

 

Ako porastem... ruksak ce me cekati. Spakovan.

 

 

21.05.2012.

Putovanje...

 

Ponovno sam ostala. Svojevoljno, kao sto to cinim posljednjih godina. Ispracam i ostajem srecna. Srecna, jer ostajem. Ali, jednom cu pozeljeti otici. Znam tacno i kada. Znam tacno sta treba da bude da ne ispracam. Tada ce nas ispracati. Ne znam tacno ni ko ce s nama i da li ce uopce iko. Ne znam ni ko ce ostati. Ali, jednom cu i ja poci. I biti sretna. Sto polazim.

 

Ne znam kako je to sa pijeskom. U usima, ocima, nosu, obuci, odjeci. Ne znam kako je otezano disati ili se iznenadjeno nocu smrzavati. Mislim da tada necu ni znati. Bit cu zasticena. I moje oci, i moje usi, i moj nos. Zastiticemo me. Od pijeska i ljudi. Dijelom odjecom, a dijelom.... „One su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća…“

 

Komsinica ide u isto vrijeme kad i ja na posao. Prije par godina bila je jako iznenadjena nasim razgovorom. A, onda smo bitno promijenile nase teme za koje smo imale svako jutro po 5 minuta, koliko nam treba autom do stanice. Jutros sam zbog nje shvatila koliko volim i postujem razumne ljude. Vrlo ostro je nesto izjavila. Blago sam joj objasnila svoj stav, svoju ljubav prema onomu sto nju tako strasno odbija. Na kraju je dovila za mene. Da mi se zelja ostvari i u ocima nisam primjetila niti mrznju, niti gorcinu. Samo shvatanje. Da postoje drugacije zelje, drugacija nadanja, da svima nama nije isti pogled ili isto srce. Neko voli Hanku, neko Sabana J Neko ne voli ni jedno ni drugo... Neko voli bastu bez stajskog djubriva. Volim ljude poput nje. One koji se trude razumjeti drugog covjeka, jer ga vole.

 

Otputovacemo... i nece to biti pompezno, sa pripremama. Bit ce to iznenada. Za tebe, ne za mene. Za mene, mislim, iznenadjenja su izgubila onu zestinu iz mladih dana. Naucila sam prihvatati valjda.

 

Otputovacemo.... ako Allah da... i vise neces putovati sam... basta!

 

14.05.2012.

Moj tata svaki dan ustaje 5 do 5... on je ta teska industrija, on je taj fundament, a usput dise cisti zrak...

 

Znam da ne znamo, a u vecini slucajeva necemo da znamo, u kakvom su stanju danas muslimani koji su se ikad javno deklarisali kao takvi. No, nevazno je to. Ne mogu se svijest citavog naroda ili srca mnogobrojnih kukavica promijeniti preko noci. Ono sto mene danima mori jeste kako pronaci nacin da se takve porodice, individualci, nevini ljudi, zastite?! U zakonu nemaju sanse, u pravosudju takodjer. Sistem je napravljen da nas unistava i to odlicno do danas radi. Kontam i kontam i skontam... da kod svog tate otvorim neki azilantski centar. Vazda je bio podoban u sistemima ciji pi(a)pci danas bauljaju po muslimanskim vratovima. On nije sumnjiv. On je cool. On ne razmislja. On samo slusa FTV. To je taman, dovoljno. Njega cinjenice ne interesuju, odnosno u startu ima drugaciju definiciju cinjenice. Pardon, izvora, jer... nije svaki izvor podoban za iznosenje cinjenica. I tako ja kontam svakog ugrozenog muslimana sakriti kod njega. Ali, jedini razlog nije njegova podobnost.

On je u isto vrijeme i jako dobar insan. Pa sve si mislim, ako mu dovedem u kucu nekoliko takvih dusa, da ce ih saslusati. Da ce se sazaliti nad nepravdom velikih sistema, masina koje melju obicne ljude, nevinih sa etiketom ubica, „osramocenih“ u drustvu plitkih umova. Kontam, ako bi samo malo razmislio o ljudskom zivotu i vrijednosti svakog, bez obzira da li pripada komsiji Romu ili muslimanu... ili bilo kome drugome.

Ne znam kakav bi ishod bio. Da li bi kukavicki pokusao zadrzati svoj dugogodisnji, a vjestacki steceni mir ili bi se napokon probudio i pokusao, barem jednom u zivotu, spasiti Covjeka, zivot. Biti pravedan. Jednom. A, vakat mu je.

I jos jedan razlog, zasto u njegovoj kuci, jeste sto je i on musliman. Tako mu pise negdje u dokumentima. On je nekako musliman, nisam jos shvatila sve kontradiktoernosti njegove licnosti, jer, bez obzira sto na svakom cosku vristi o svom ateizmu, nikad ne bi dopustio da se ukopa bilo gdje osim u lokalnom mezarju, muslimanskom dakako. Vjerujem da ne bi dopustio ni da sva ta ceremonija prodje bez tevhida. Takodjer ide na svaku dzenazu. Voli za sebe reci i da je bio najbolji u mektebu. Primjetila sam u proteklih 30-ak godina da mnogo voli vjernike. Sav se nekako pogubi u njihovom drustvu. Poselami, cak. Uvazava. Smanji se. S druge strane, vjernici ga vrijedjaju, samo zato sto uopce postoje. Njihovo razmisljanje, njihovo zivljenje, Ugrozavaju ga i zbog toga je spreman na sve. Barem mislim. Otuda i psovke i mrznja prema njima. Upro bi prstom, prokazao bi svakog ko klanja, okrenuo bi glavu od svakog koga strpaju nevinog u zatvorske podrume, jer... ko mu je kriv, sto klanja?! Sto izaziva vraga namazom, hidzabom i bradom?! Nije to evropski islam. Moj tata je odlican primjer muslimana na ovim prostorima (on tako o sebi misli) i kao takav, najveci neprijatelj svih neformalnih muslimana.

Zato kontam... ako bi on progledao, promislio, uspio biti pravedan na kraju, bio bi barem jedan „musliman“ manje protiv nas. Barem jedan.

A za ostale, iz drugih familija, neka svako nadje nacina da probudi srce svom bliznjem. Da mu otvori oci. Da ga makar onesposobi da nam, kao papirnati musliman, nanosi zulum. Da ne pristaje precutno da nas protjeruju, zatvaraju, degradiraju. I jos nosa najglasnije transparente te i takve politike. Ili zakrece glavu... kad mu komsiju kolju. Jer... nije od takvih... dok na njega ne dodje red, a samo zato sto negdje na papiru, na spisku takvih i njegovo ime stoji. Bez njegovog pristanka!

 

 

"Idite svi na put na more, idite svi u avanturu, moj tata radi, za vas gradi... on je taj fundament!"

 

 

 

 

 

11.05.2012.

PRIVID

 

Ne razlikujem vise opipljivo i nematerijalizovano. Oboje mi je jednako nestvarno. I oboje mi jednako znaci. Dodir ili smajli poprimaju istu tezinu u dunjaluckom prividu. Iskrenost ne vagam svojom ili tudjom prisutnoscu, jer nekad, nekad... osjetim da nevidljive iskrenije grlim. I one nemoguce lakse volim... Svejedno. Ovaj zivot je samo san. A, u tom snu bih lahko mogla prezivjeti, ili ovako, ili onako. Brinem o budjenju. Od sna zavisi kakvim cu ocima, ponovo probudjena, gledati. A snovi k'o snovi. Nekad ovako, nekad onako. Postoje oni u kojima se osjecam zivo i stvarno ili oni u kojima znam da sanjam cak i u snu. Mozda je do moje ludosti to sto mi je zivot u glavi blizak i cini da osjetim ponovno da mi tece krv, a zivot koji „zivim“ cini od mene CP3O-a, zastarjelog i zahrdjanog. Mozda me i tijelo sputava, jer cesto se mehanicki pokrecem i radim po navici, govorim sto mislim da treba... i, nastavljujuci zivot u glavi, posmatram sebe kako se uklapam u okruzenje... prikrivam sto me od to dvoje vise raduje... a oboje je san. Cini mi se da je Kisevic to zivio. Osim sto je o tome mnogo govorio, on je i napisao. „San u snu“. I, cini mi se... da mi nije dovoljno stalo. Do ovog sna od kojeg zavisi i zivot koji dolazi. Nekad ne marim i samo cekam da se zavrsi. Od umora, ponekad, ni za kraj ne marim. Od umora i neshvatanja frke u kosnici... samo bih prespavala, ako moje budjenje moze biti sretno i bez djelovanja. A, ne moze!

Citam o njemu, s.a.w.s. Kakva ravnoteza. Kakav napor. Pored tolikog znanja o duhovnom. Toliko truda oko svega dunjaluckog. Oko ljudi. Oko Zakona. A, meni je mrsko. Naporno mi nije jedino voljeti. Naporno mi nije misliti. O Njemu, s.w.t. O njemu. O njima.

Moja dijagnoza jeste neuravnotezenost. Izmedju covjeka i sjenke. Izmedju ovoga i onoga sto tek slijedi. Izmedju „trebalo bi“ i „ne mogu“. Izmedju mene „stvarne“ i nestvarne. Izmedju ovog neprivlacnog tijela koje se tako lahko zaprlja i one mene koja, kad se cisti, to duze traje.

 

 

„Brzo se sakrij u mene.
Ja ću se u tebe skriti,
Da ne znam tko sam ja,
Da ne znaš tko si ti.

Sva se u mene zavuci,
Vani se zima sprema,
To smrt nas naša traži,
I vidi da nas nema“

 

I sve mislim: "Ovaj san predugo traje."

A, da je kraci ne bih stigla, i samo On zna da li cu uopce stici. Koliko god mi se vremena da.

Ya Rabbi, ucini me od zahvalnih robova svojih, amin.

10.05.2012.

NEKAD I SAD

 

Nekad...

 

Trebala sam zastitu. Nisam je dobila. Barem ne od onih od kojih sam ocekivala. A, tako malo je trebalo. Nisam imala koga povuci za rukav, a one koje sam povukla, otresli su ruku tako drsko da nisu cak marili ni hoce li pocijepati svoju odjecu, zeleci u tom NEUGODNOM trenutku prekinuti svaku vezu izmedju nas. Pustila sam i bez cijepanja. I halalila. Njihovu slabost. Nedostatak hrabrosti. Ili osjecaja duznosti. No, bilo je dobrih i tada, a rijec je bila dunjaluk. Samo rijec koja ne kosta nista. 4 insana. Oni su stali, rekli kad ja nisam imala priliku ili nisam mogla, jer mi je glas prepukao. Njima je to nagrada. I moja vjecna zahvalnost. Bonus kakav se rijetko u zivotu bilo kome od nas pruza. Ja sam bila iskusenje ljudima da budu sa jedne ili druge strane. Nisam to trazila, ali su se poredali. I opet, halalim, jer mi Allah nije uskratio nikad pomoc. Sretni su oni koji su me tada prigrlili ili ce tek biti sretni... Nakon svega samo molim Gospodara da mi da hrabrosti, snage i sabura da budem tu za one kojima trebam, da ne budem od onih koji zakrecu glavu... molim Gospodara da me ne iskusa sestrom ili bratom, bilo kojim insanom koji je u potrebi, a ja gluha, bez obzira sto mogu pomoci. Amin.

 

Danas...

 

Ne daj Boze da zatreba, da ponovo osjetim slabost ili onakvu nemoc... danas bih svaku sestru i svakog brata povukla za rukav i rekla: „Zastiti me u ime Allaha!“. Bilo bi mi svejedno kako ce reagovati, ustvari ne potpuno, ali me reakcije ne bi uznemiravale kao onda. Zatrazila bih pomoc i prepustila se Allahu, Gospodaru ljudi. I sebe i njihove odluke... Rekla bih naglas, da znaju, da ne moraju naslucivati. Dala bih priliku muslimanima koje volim da zarade ili izgube. Okrutno?! Mozda. Ali, nakon svega.... zatrazila bih svoje pravo koje kod svakog od njih imam, a molim Allaha da svako od mene zatrazi glasno i jasno svoje pravo koje kod mene ima. A, svaki musliman ga ima. I ako dodje do toga, molim Allaha da budem od pomoci i da ne odmazem, da ne gledam sitni dunjalucki interes ili ugled... da ne okrenem glavu i ne otresem ruku. Molim Allaha da ne padnem na takvim iskusenjima i ako do sada jesam, molim Ga da mi oprosti i da moje stanje popravi, amin.

 

 

 

09.05.2012.

Povjerenje...

 

Kakav je to ludi chip u mom sistemu da nikad nisam pomislila taj dio promijeniti, popraviti?! Ne znam sta ce sutra biti, ali do sada je tako cvrsto bilo, odolijevalo svim iskusenjima, odolijevalo razumu, iskustvu... svemu losem sto svjedoci realno da ne treba.

Ali jok.

Ono je tu, mahnito, svoje, zivi nekakav svoj put i kao da je neovisno od mene, od svega sto sam kroz zivot mijenjala, popravljala, kvarila, preusmjeravala. Briga ga za mene i ono sto bi trebalo. Briga ga sto je riskantno, pretjerano mozda, sto nije u skladu sa cinjenicama ili po propisima. Ono zivi. A, ja ga ne pokusavam ubiti. Obuzima potpuno, intuitivno i nikakva rezona nema. Cak se ni ne otima, jer nema od cega/od koga. Ja ga pustam, jer sam jedino tako potpuno slobodna, sretna i samo tako osjetim da ne kocim i ne grebem nogama i rukama da se zaustavi. I ne postoji vaga koja ce mjeriti ono sto se dobije i ono sto se gubi. Gubitak je naznatan. Rijedak. Zanemariv. Da se preboliti.

 

I ono, takvo, nepokolebljivo, tjera me sve ove godine da nikad sa ljudima ne kalkulisem. Samo da vjerujem do konacnice.

 

A onda... zivi ili umri....

 

No, ne umiremo tako lahko, samo nam se cini da se sa iskusenjem umre svaki put... ne... tu smo vrlo skloni regenerisati se....

 

Ljudi su divni. Daju se voljeti. Ako imamo povjerenja u njih. 100 % !

 

03.05.2012.

"Ime mi je Selma"

 

Nisam isla ni na kakvu terapiju. Nisam ottugovala, nisam odmrzila, nisam odbolovala, nisam otplakala, nisam nista od toga. Potisnula sam. Kao i sve cega se ne zelim sjecati i sto je previse bolno iz proslosti. Nevolja sa potiskivanjem je sto nikada ne znam kad ce bol doci. A, uvijek dodje iznenada. Nevezano. Zaskoci me i paralise. I nikad nisam spremna, jer da sam ikad bila spremna suocila bih se sa stvarima. Mrzila bih, plakala, tugovala, ne bih sebe ubjedjivala da nemam vremena za takve gluposti.

 

Naslov nije obecavao, ali na kraju knjige jedino je takav imao smisla. Ime mi je Selma, ne Sally, SELMAAAAAAA....

 

I dok sam ju citala, bjezala sam njemu. Njima. Kao sto je i ona bjezala. Pogresnima. Vratila sam knjigu, ali ima jedan citat, divan, kad ona konstatuje (a ona tako prosto konstatuje)... da ne moze pobjeci od bola... kako ce pobjeci od dijela sebe...

 

Pomislila sam da je sigurno bolje procitati original, na engleskom... ne znam koliko je spretno prevodilac docarao... sav jezicki jaz tako nafuranih Britanaca i prljave arapske azilantice...

 

Ne znam kako sam izgledala proteklih dana. Znam samo da je Taha svako malo trcala sa parfemisanim toalet papirom (mama kupila, a ja ga prezirem) da mi brise suze kojih sigurno nije bilo. Par puta sam je pokusala natjerati da mi objasni sta to vidi i pokusava obrisati, ali njen jedini odgovor svaki put je bilo odlucno i jednostavno:

 

„Pa, ti places!“

 

Bila je toliko sigurna da placem, a ja toliko sigurna da ne placem, da smo precutno jedna drugoj dopustile neke slobode. Ona meni da prepustim mrtvo lice grubom i smrdljivom toalet papiru, a ja njoj da vjeruje da placem zbog necega sto je vidjela tih dana u mojim ocima....

 

I cutnju... niti smo se tjesile, niti nas je bilo briga... bitno je ukloniti tragove i sakriti svaku neprijatnost iz naseg doma... a to je tuga uvijek bila...

 

 

 

25.04.2012.

Ubiti oholost i lijenost i uciti, uciti i samo uciti, ha ya...

 

Ona je posebna.

Mnogo je vrijedna (ta me osobina fascinira kod ljudi, valjda sto sam ja rodjena lijena)...

S njom je lahko razgovarati.

S njom je covjek uvijek na pravom putu, nema krivudanja, nema opravdanja, vrlo je ostra.

Kod nje nema ogovaranja (i ovo me fascinira pri ljudima, ali tu osobinu nemam od rodjenja J )..

 

Ona je zahvalna na milion nacina:

 

-         bere trave i dunjin list, osusi ih i pravi djeci citavu zimu divne, zdrave i ciste cajeve

-         skoro je napravila sok od zare, a sad ceka jagorcevinu

-         ona ima bastu u kojoj nekakvom magijom dobije mnogo vise plodova na pola manje prostora koji, recimo, imaju moji roditelji

-         svaku vockicu koja padne sa stabla iskoristi i pravi djeci dzemove bez konzervansa

(od toga uvijek pola zaledi da ih moze iznenaditi nakon odredjenog vremena)

-         ona uvijek ima 3 vrste zaledjenih kolaca za iznenadne goste

-         ona uvijek ima i neku corbicu/supicu za djecu

-         ona je upotpunila dojenje kod sva 3 bebaca

-         ona drugacije razvlaci jufku i iskoristi sve, a ne reze zadebljane krajeve kao ja (kakve mantije ta zena pravi!!!)

-         ona je vrlo ekonomicna u kuci da bi visak mogla iskoristiti za one koji su u nevolji

-         njena djeca su jako dobro odgojena i uvijek cista do bola

-         njena kuca je uvijek cista, takodjer do bola i sve je na svom mjestu UVIJEK! (spava samo 4-5 h), a radi (to je meni vazda bilo opravdanje sto nista ne stizem J )

-         dvoriste joj je divno uredjeno

-         ona hifza i opet stigne procitati knjige koje i ja citam

-         ima muza i zadovoljan je s njom

-         nikad, ali nikad se ne zali, a znam joj poneki dever

-         ne zali se cak ni na GRAS, a vozari

-         prihvata kritiku odlicno i zbog sebe se ne ljuti, ali zbog Allahovih propisa, brrr – tada bude guravo J

-         o svojim dobrim djelima nikad ne govori, a ja se iznenadim kad u komsiluku cujem da je neka tamo zena uradila to i to (o krupnim stvarima govorim)

.

.

.

.

 

 

Mrsko mi nabrajati, a ima jos. I tako ja ucim od nje, pomalo, vrlo lagano... usporeno, misijim koracima i kontam da bih mogla poceti sa skupljanjem bilja... za pocetak...

 

 

 

23.04.2012.

Insan

 

Najdragocjenija i najljepsa stvar koju sam dobila u zivotu je Uputa, a s njom se najvise kockam. Pa, zar insan nije nezahvalan, lahkomislen i zaboravan?!

 

 

20.04.2012.

Ucahurena sloboda

 

Jutros je spoj kise i procitane rasprave o tome kada i kako zena moze napustati kucu, ucinio da se osjecam sputanom. Vijekom, vremenom, zivotom, okruzenjem.

Nepravedno sam sputana svojom „slobodom“, svojim prinudnim izlascima.

Ne marim za danasnju slobodu. Ne dajem za nju ni .... kako se vec u zargonu kaze. Jutros je i pomalo mrzim. Sta mi cini, sta od mene cini.

 

Zamisljam sebe kao larvu. Ucahurenu. Umotanu, od do. Sacuvanu. SLOBODNU.

Toliko slobodnu da se sa lahkocom svojim kvadratima krecem. Oslobodjenu pritiska u glavi da ih moram napustiti. Ikad. I samo docekujem i volim. I brinem. I skrbim. Zacahurena, neopterecena i lagana. Topla i obnazena rijetkima. Probranima.

Zamisljam slobodu iza prozora obljubljenih kisom. Iza svega, osim topline MOJE prigusene svjetlosti. Iza svega sto me se ne tice i nikad me se nije ni ticalo.

 

A, moje neticanje jednom ce me doci glave. Posla. Prihoda. Moja dugogodisnja inferiornost iritira ljude, shefove i prijatelje. Obice mi se jednom od glavu. Ja se nadam uskoro.

Jer... ako ja dopustam i razumijem porive drustvenih i ambicioznih ljudi, zelim da i meni neko dopusti da budem slobodna od svega toga.

 

Ostadoh je zeljna... jah... slobode...

 

 

19.04.2012.

Malo je puno...

 

Od puberteta ostalo je samo rijetko sjecanje na izoliranost, neshvacanje i nepripadanje.

I, ostao je Neruda koji se svako malo provuce kroz misao i ciji, samo jedan stih neke blesave pjesme, objasni mene sad, bolje negoli ijedan dosadni monolog u prenapucenoj glavi.

 

 

“Igraš se svakoga dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.

Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini. “

 

 

 

18.04.2012.

CEKANJE I SJECANJE I ORUZJE

 

Kako znam da sam se vratila?! Po knjigama. Kada ih paralelno mogu citati 10-ak i posezati za onom koja mi trenutnom raspolozenju odgovara. U posljednje vrijeme cudne mi dolaze pod ruku, vecinom. Jedne teske i definicijske, druge odvec lahke i definicijske, takodjer. Prvima nikada ne naslucujem poentu dok je ne procitam i potrudim se zapamtiti ju, a drugima znam sve osim stila koji ce autor vjerno ispratiti ili ne do kraja.

I tako... od ovih ludih, jucer mi jos jedna dopade ruku. Film sam davno gledala, ali nikad to nije bilo to. Natjerala me da se zamislim, a inace se vrlo lahko zamislim i automatski vrsim autoanalizu (to radim i na lezerne rijeci prolaznika da se ne lazemo)...

 

Koliko izbora. Ispravnih i pogresnih. Grijese i likovi iz romana J

 

Nego... razmisljam koliko su svi isti i svi razliciti... I koliko ih na neki nacin nikada nisam prestala voljeti. Ne postoji zivotni rez koji bi presjekao sjecanje na emociju. Koliko god se mi mijenjali, leptirice uvijek neka boja ili miris ozivi.

 

Eto... kad jedem zeljanicu. Kad jedem seljacki sir za dorucak. Kad pogledam neki vodeni dokumentarac. Kad pogledam svoju prostirku od trske u dnevnom boravku. Istu. Kad sam ono odlagala tri crne vrece Tahinih plisanih igracki i onu ruznu, sivo-bijelu spodobu teska srca odlozila. Kad mi s tv-a ispadne Penelope Cruz. Mrska mi je, da, ali podsjeca. Kad se tata sarkasticno nasmije i neukusno komentira moj izbor. Zamisljam tada... o izboru i cekanju... svjesna da sam davno oprostila sve gadosti koje su mi dosle s te strane. Svjesna da postoji, ipak, jedan zivotni rez koji ponistava proslost. Ucinjeno i izgovoreno. Svjesna da... ako se taj rez desi, da sam voljna praviti pite do kraja zivota i kupiti prasinu po zraku zbog necijeg bolesno pedantnog pogleda na svijet J

 

Cekanje ne smeta. Samo je u proljece za nijansu teze. Mozda, jer je tada vrijeme odmora tamo. No, inace je ugodno. Sjecanje i cekanje. Da ce mozda za ovog zivota doci na istu valnu duljinu. Ili nikad nece.

 

Da cemo skupa proslaviti REZ!

 

Danas imam oruzje koje ne dopusta pesimisticne misli. Danas imam najjace oruzje na svojoj strani. U tom cekanju J

 

  

 

 

17.04.2012.

PRISILNI POST

 

Odavno mi je mrsko pisati o dunjaluckim (mahalskim) stvarima. Zaista nemam volje. Jedina inspiracija za bloganje mi je odavno „cvjetni kombi“, ali silom prilika... evo...

 

U našim životima isprepliću se halovi i insani. Život piše stranice rukama našim, rukama naših, ostalih... Najbitnije je ostati pravedan, iskren, uspravan, na Pravom putu! Amin ya Rabbi!

 

Za sve sporove insan se obraća Onome Koji je Pravedan. El-Adl.

 

“ A ja Allahu prepuštam svoj slučaj, Allah, uistinu, robove Svoje vidi.”

 

Sve ono što aludira na samopromociju, na pravljenje lika u ogrtaču sveca, prodavanje crnog pod bijelo, skrivanje prljavog veša pod tuđim kratkog je daha, kako na dunjaluku, tako i na ahiretu.

 

 “I reci onima koji neće da vjeruju: "Radite što god možete, a i mi ćemo raditi;

 i čekajte, i mi ćemo čekati!”

 

„ Allah zna tajne nebesa i Zemlje i Njemu se sve vraća, zato se samo Njemu klanjaj i samo se u Njega uzdaj! A Gospodar tvoj motri na ono što radite.”

 

“A vama – vaša vjera, a meni – moja!”“

 

Za ovo imam volje:

 

"Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi."

 

Esselamu alejkum we rahmetullahi we berekatuhu.

Volim vas J Jos uvijek J I sho bi jedan mnogo romantican lik iz filma rekao: “Zauvijek” (inshaAllah)…

Zivio cvjetni kombi!!!

 

12.04.2012.

:-)

 

"U mentalnom sklopu sarajevskog covjeka postoji neka vrsta hajvanijeta, nesto sto sebi nikada nisam mogao objasniti. Ma koliko bio u islamu, u njemu ostaje nesto naslijedjeno iz neke vrste paganizma, sto se vec generacijski nije dalo ozbrisati. Naime, to bi se moglo nekako odrediti kao poseban oblik kulta smrti. Covjek u toku zajednickog zivota plaho i ne drzi do misljenja roditelja, cesto ih zapostavlja, a kad umru i budu ukopani, on se veze za njihov mezar na jedan poseban nacin. Mezar roditelja za njega postaje posebna svetost s kojom se nista drugo ne moze porediti. U tom smislu nastale su i zakletve „babinim mezarom“, koji sin nesebicno uredjuje i odrzava bez obzira da li mu to materijalne sposobnosti dopustaju. On ce radije i oskudjevati, cak i gladovati, ali babin mezar mora biti uredjen i nisani uspravni. Njegova vezanost za mrtvog roditelja mnogo je jaca od vezanosti za njegova Stvoritelja. Tako on sklapa i prijateljstva sa onima koji su mu pomogli u toku ukopa ili podizanju nisana. Njegov je najveci prijatelj gasal njegova oca ili efendija za kojim je klanjao dzenazu. On se trudi da sve bude provedeno „kako treba“. Mjerilo je obraza i cestitosti njegova oca broj ljudi koji su prisustvovali dzanazi i posebno broj efendija koji su cucali i ucili oko babina mezara. Ukoliko je babi malo i falilo obraza, ni to nije bio neki problem. Nasle bi se pare i platilo bi se da oko mezara cucne koja ahmedija vise. Dobri drustveni demagozi i manipulatori masama to su vrlo dobro iskoristili i osigurali sebi dobra mjesta u drustvu. Uspjesne politicke karijere uglavnom su pocinjale u pokopnim drustvima.“

 

„Izmedju dva svijeta“

 

 

 

09.04.2012.

Nadasve romanticno...

 

Znas li Taha da nam Allah uzima dusu kad zaspimo i ujutru kad se budimo vraca je. A, ako se ne probudimo... preselimo. Zato te nana naucila da kazes pred spavanje:

 

„Ja legoh bismillah,

I ustadoh elhamdulillah

Ako ne ustadoh, vec umrijeh

Eshedu en la ilahe illallah

Ve eshedu enne Muhammeden resulullah.“

 

Zato mama ujutru najprije pomisli na Allaha, pa na tebe. Zahvalim Allahu sto sam se probudila, onda pogledam tebe i zahvalim Mu sto te imam, sto si zdrava, pogledam stan i zahvalim se na toj blagodati, pogledam kakvo je vrijeme vani i zahvalim se sto kod nas nema velikih snijegova, tornada, kisa, velikih vrucina, zahvalim se sto je kod nas klima ugodna...

 

Taha: „Samo malo, samo malo, pardon.... Kad smo vec kod toga....“

 

Ja: „Da?!“

 

Taha: „Jel' mi ovdje govorimo o vremenskoj prognozi?!“

 

 

06.04.2012.

Putovanje...

 

Rad... fizicki, umni, mentalni... vjezba... jasna pravila i poznat cilj... vrlo malo slasti... u pocetku.

 

Vremenom...

 

Povijen vrat, ispravljena kicma, podvijena koljena, tezina tijela ravnomjerno rasporedjena na lijevu cjevanicu i skocni zglob, te na uspravljeno stopalo desne noge sa podvijenim prstima.

Polozaj tijela propisan tako da ga se i ne osjeti.

Ispravljen vrat, celo i nos u ravni zemlje, dlanovi u visini ramena i rasirene ruke, ispravljena kicma, tezina ravnomjerno rasporedjena na dlanove, koljena i podvijene prste obje noge.

Polozaj tijela davno propisan tako da ga se i ne osjeti.

Najprije praznina. Mir. Disanje kakvo samo nerazmisljanje donosi. Usporeno bilo i dotok krvi kakav valjda treba mozgu da bi radio na nacin da nasluti mogucnosti koje su mu vjezbom obecane.

I prasak. Necujan. Skroz necujan. Napustanje zivota, poznatog, obicnog. I planete. I svega. Smisao prolazi zilama, otkucava mislima. Necitljiv, rijecima neobjasnjiv. Bez poznatih slika u glavi. Sve je nepoznato i predivno. Sve je savrseno. I ono prije tako malo i nevazno, bez obzira sto je, za razliku od ovog stanja, tu bilo sve poznato. I lahkoca prihvatanja, i voljenja i predavanja. Nada. Ogromna. Opiljiva. U Milost, u Poslije. U vise. Ima vise. Slutnja je stvarna. Stvarnija od dunjaluka. I ova povezanost, tegoba odvajanja cela, kidanja sebe od savrsenog sistema. Mora se... prebaciti tezina... u savrseni sklad sjedenja podignutog prsta.

Upijanje svakog osjeta iz prethodnog polozaja. Mozak prociscen od otrova prije padanja. Srce nabreklo od cistoce vlastitog postojanja. I strah da se ne ukalja. A ukaljati se mora. Do slijedeceg ciscenja, do slijedeceg padanja.

 

Da mi se ocistiti i takva pasti nicice pred Gospodara.   

 

21.03.2012.

Svjetovi, dimenzije, putovi i iskusenja....

 

U nekakvom polusvijetu i polusnu, sa nogama i rukama rutinski rasporedjenim na svakodnevne duznosti, a glave tamo gdje bih je najmanje zeljela, pokusavam prezivjeti nanose maste. Proljece, sta li?!

Bica svjetlosti, vatre, zemlje... danima ih oblikujem, dodirujem, mastam im oci i usne i pleca... nove svjetove i drugacije vrijeme, bezvremenske odluke i iskusenja, borbe, biranja, konacne izbore... zamisljam one kojima je dokucivo vise, da li su pametni, da li ostaju prisebni, kako im je Allah uredio mozak i srca da sve to podnesu?! Da li bih ja podnijela prije podignute zavjese da mi se otkrije?! Ili cu glatko prihvatiti drugu stvarnost ili cu bolno jaukati prisiljena priznati, jer nisam mogla opipati prije Trena o kome On odlucuje?!

Mastam o ljubavima bez sokova, znoja i izlucevina, o necemu vecem od reprodukcije, o bitnosti i cistoci takve emocije... sve cesce mi nocno nebo vuce poglede i plasim se da cu posrnuti na dunjaluku sve manje vodeci racuna kroz sta gazim i gdje lutam... i plasim se i zudim, a ne znam ni manje ni vise nego prije sta je za mene dobro... znam... a to, cini mi se, oduvijek znam svakom porom, da nisam ovomu namijenjena... rutini, pospanom pogledu recepcionera, frustriranoj psovci vozaca autobusa, nekakvom ucmalom poslicu, niti umivaoniku koji se najcesce treba ribati. Znam to, ali... znam i da svi znamo, no se ne slusamo dovoljno cesto... neki potisnu... neki s proljecem lude i hoce k nebu, a cizme su u blatu do gleznjeva... neki, eh neki....

 

I tako.... nisam ju odavno osjetila i zato sad pisem... pritisce, uzima dah, podsjeca me na nekakvo strasno duuuuuuuugoooooooo vrijeme i iscekivanje i mene... malenu kariku u svem tom cekanju... sve je sitno i krupno, sve je nevazno i jaaaaako vazno, i mi i drugi... bole me i plecke i koljena od tezine svakodnevnog upinjanja da je stvarnost, a nije, da je java, a nije... znam....

 

Ljudi bruje, nisu dovoljno jasni, price su na periferiji bitnoga... sve je daleko i sve jos nekako otkucava i slabo pulsira, barem se meni svako malo ljudski puls gubi u koncentraciji da zgrabim svjetlost... ili tamu... ne ovu... ne poznatu dimenziju....

 

Jasno i cvrsto ovdje, a ipak dopire... ponistava i nefs i mene i njih mrske i zavodljive, vraca slabe otkucaje i zaustavlja dah.... svaki put... pomaze... lijeci....

 

 

„Allah je, nema božanstva osim Njega, Živog, Vječnog. Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji. Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna – drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Njegova moć obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo. On je Visoki, Veliki.“

 

Ya Rabbi, daj mi znanja onoliko koliko mogu shvatiti, zivjeti i podnijeti, amin.

 

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

 

09.03.2012.

Danas procitah... svega...

 

„Allahov Poslanik, sallAllahu `alejhi we sellem, je rekao: "Dvije su vrste znanja: znanje u srcu, i ono što je korisno, i znanje na jeziku, koje je, u stvari, Allahov džellešanuhu dokaz protiv čovjeka.“

 

 

„Ovaj narod će biti u dobru i pod Allahovim, džellešanuhu, okriljem sve dok dobri u njemu ne budu bili samilostivi prema zlikovcima , dok dobročinitelji ne budu veličali razvratnike i dok učeni ne budu težili upravljačima. Međutim, kada bude obratno, Allah, džellešanuhu, će od tog naroda dići svoju milost i zaštitu. Natovariće im na vrat zlikovce koji će ih stavljati na teške muke. A Allahova, džellešanuhu, kazna zaista je još žešća, a uz to je i vječna. Allah, džellešanuhu, će uliti kukavičluk u njihova srca.“

 

 

„Na ovakvom bratstvu postavljeni su temelji „islamskog drustva“; drustva iznad koga se vihori zastava „Nema boga osim Allaha“, u kome vlada Allahov vjerozakon i ljubav, u kome se naredjuje dobro, a odvraca od zla, drustva u kome je umjesto redovnistva propisan dzihad, drustva u kome je pozivanje u vjerovanje u Allaha sastavni dio zivota, DRUSTVA U KOME JE MOCAN TOLIKO SLAB DA MU SE BEZ PITANJA MOZE UZETI DIO IMETKA, A SIROMAH TOLIKO MOCAN DA SAM UZIMA SVOJE PRAVO, drustva u kome odanost i ljubav pripadaju Allahu, Njegovu Poslaniku i vjernicima, a mrznja i prezir Allahovim neprijateljima, makar se radilo i o njablizem rodjaku. U ovakvom drustvu vjernici su nasli slast vjerovanja i spoznali pogubnost nevjerstva do te mjere da bi im bilo lakse da ih neko baci u vatru, nego da se ponovo vrate u nevjerstvo, iz koga ih je Allah vec jednom spasio. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednom prilikom rekao, a to se medju njima dokazalo, da: „Niko ne moze osjetiti slast vjerovanja (imana) dok ne bude volio u ime Allaha, dok mu ne bude draze da bude bacen u vatru, nego da se ponovo vrati u nevjerstvo, nakon sto ga je Allah iz njega spasio i dok mu Allah i Njegov Poslanik ne budu drazi od svakoga drugog.“

 

  

„U ime Allaha, Milosnika, Milostivog! Ovo je pismo (dokument) Allahova poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kojim se, vjernicima muslimanima iz Kurejsa i Jesriba i onima koji pristanu uz njih i s njima se budu borili, daje do znanja da su, mimo ostale, jedan narod (ummetun vahidetun).“

 

„... i da vjernik za saveznika nece traziti mimo svoga brata vjernika, i da ce vjernici, svi zajedno, ustati protiv onoga ko pocini ili naumi pociniti: nepravdu, grijeh, nasilje ili nered medju vjernicima, makar taj bio i rodjeni sin nekog od njih, i da zbog nevjernika vjernik nece ubijati vjernika, i da vjernik nece pomagati nevjernika na racun vjernika, i da svi vjernici podjednako uzivaju Allahovu zastitu, i da su vjernici, mimo ostalih ljudi, jedni prema drugima prijatelji, i da ce Jevreje, koji im se pridruze, pomagati, da im nece nepravdu ciniti i protiv njih se okretati, i da je sigurnost vjernika zajednicka stvar, i da u borbi na Allahovom putu, vjernici nece, jedni na racun drugih, zakljucivati primirje i da ce to ciniti samo onda, ako je to u zajednickom interesu svih vjernika.“

 

„I da ni jednom vjerniku koji je pristao na ovaj dogovor, i koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan, nije dozvoljeno da pomaze ili da pruza utociste onome ko u vjeru bude unosio novotarije, i da je na onog ko takvog pomogne ili mu pruzi utociste Allahovo prokletstvo i srdzba sve do Sudnjeg dana i da cete se, ukoliko se, po bilo kojoj odredbi ovog dogovora razidjete, za presudu obratiti Allahu i Njegovu poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s., i da ce Jevreji trositi zajedno sa vjernicima, sve dok se budu sa njima borili.“  

  

39. A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava -

40. ili su kao tmine nad dubokim morem koje prekrivaju talasi sve jedan za drugim, iznad kojih su oblaci, sve tmine jedna iznad drugih, prst se pred okom ne vidi - a onaj kome Allah ne da svjetlo neće svjetla ni imati

41. Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.

42. Samo je Allahova vlast na nebesima i na Zemlji, i Allahu se sve vraća!!

 

 

“Da li su im srca bolesna, ili sumnjaju, ili strahuju da će Allah i Poslanik Njegov prema njima nepravedno postupiti? Nijedno, nego žele drugima nepravdu učiniti.”

 

 

„Približiće se vrijeme, i nestaće znanja, pojaviće se smutnje i ovladaće škrtost, pa će se namnožiti herdž. - Rekoše: 'O Allahov Poslaniče, a šta je herdž?' - Reče: 'Ubijanje.'"

 

“Doći će vrijeme takve smutnje da će onaj koji sjedi biti bolji od onog koji stoji, onaj koji stoji bit će bolji od onoga koji hoda, onaj koji hoda bit će bolji od onoga koji trči. Ko god se izloži ovim nevoljama nastradaće. Prema tome, ko god može naći utočište od ovih smutnji nek se sakrije.”

  

U Hasanovom prisustvu posvađala su se dvojica pa jedan od njih dobro izgrdi onog drugog. Brišući znoj sa čela, ovaj citira Allahove džellešanuhu riječi: Strpljivo podnositi i praštati - tako treba svaki pametan postupiti. (Kurı an 42:43). Na to Hasan reče, - Pametan li je, tako mi Boga, u vrijeme kada neznalice razbor uništiše.

Ko je lošeg odgoja, sam je sebe kaznio. Čiji je imetak velik, veliki su mu i grijesi. Ko mnogo govori, često griješi.
Da nije znanja, ljudi bi bili isti kao životinje.

U pametna čovjeka jezik je iza srca, pa kada hoće nešto reći, on najprije dobro razmisli. Ako će to korisno biti, onda kaže; u protivnom, šuti. A u neznalice je srce iza jezika. On govori kad god mu se prohtije uopće ne razmišljajući.

Čovječe, ne zavaravaj se tvrdnjom da je čovjek s onim koga voli. Nećeš biti s
dobročiniteljima sve dok ne budeš radio kao oni...

 

Mubarek petak!

23.02.2012.

U cemu je smisao zabrane nosenja zlata i svile muskarcima

 

„Uvodjenjem ovih dviju zabrana koje se odnose na muskarce, islam nastoji postici odgojne, moralne i plemenite ciljeve. Zaista islam – kao vjera dzihada (borbe) i snage – nastoji zastiti muske odlike muskarca od bilo kojeg vida slabosti, pasivnosti i letargije. Allah dzele sanuhu je odlikovao muskarca korpulentnoscu stasa i skladnoscu misica; za razliku od zene, njemu ne dolikuje da oponasa pjevaljku u oblacenju finih tkanina i isticanju skupe nosnje i nakita.

 

Pored ovoga, postoji i drustvena opravdanost ove zabrane, Zabrana nosenja zlata i svile muskarcima dio je sirega islamskog programa koji nastoji suzbiti luksuz u zivotu. Sa stanovista Kur'ana, luksuzan zivot vodi slabljenju nacije i njezinoj eventualnoj propasti; luksuz je jedna vrsta drustvene nepravde jer ga samo mali broj ljudi moze sebi priustiti i to na racun obespravljenih masa, koje ponekad nemaju osnovnih sredstava za zivot. Pored toga, luksuzan zivot je neprijatelj svakog pozivanja na istinu, pravdu, dobro i socijalne reforme.

 

Kur'an kaze:

 

Kad hocemo da jedan grad unistimo, onima koji su u njemu na raskos navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluze kaznu, pa ga onda do temelja razrusimo (El-Isra': 16).

 

i:

 

Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskosan zivot bili navikli: „Ne vjerujemo mi u ono sto je po vama poslano!“ (Sebe': 34)“

 

 

 

16.02.2012.

HALIL HALID NAPISAO 1907., PREVEO MUSA CAZIM CATIC U MOSTARU 1913. I KOSTALA 3 KRUNE

 

„Ako poraste broj onakovih muslimana, koji savremeni napredak promicu novcem, zivotom i umom, nestati ce i materijalne potrebe Evropi. Svaki bi se rodoljubivi musliman trebao drzati vaznog principa, da ne kupuje i ne upotrebljuje onu evropsku robu, koja im nije toliko potrebna, izuzam posve nuzne stvari kao topove, puske, strojeve, obrtno i poljodjelsko orugje i t.d.

Bojkot trgovacki je najdjelotvornije otporno sredstvo proti stranaca, koji nas dusmanski mrze. Nu na zalost muslimani, osobito oni u osmanskom carstvu, ne pokazuju toliko rodoljublja i zilavosti, da bi se zavjerili na bojkot i stalno ga provodili. Sta vise, megju muslimanima je mnogo onakovih, koji tjeraju Evropejce i nastoje, da se potpuno evropeiziraju, vjerujuci u ljepotu i solidnost kako zapadnih obicaja, tako i sviju trgovackih predmeta. Nu koliko god se ovakovi ljudi udaljivaju od svega, sto je islamsko, koliko god se na evropske obicaje primjenjivali, ipak ih Evropejci ne smatraju sebi ravnim, nego im s bagatelisanjem govore, da su sinovi niska i nekulturna naroda.“

 

 


Stariji postovi

TA-HA
<< 05/2012 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031